SAŽETAK: U ovom eseju autor oslovljava pitanje nužnosti impregniranja vrijednosti mira, svetosti, morala, vjerskoga znanja i vjerske spoznaje u planove i programe islamskih nauka danas. Autor smatra da konflikti i ratovi u tradicionalnim zemljama islama, kao i u mnogim tradicionalnim islamskim i muslimanskim društvima, traže od muslimanskih intelektualaca i ‘ālima da hitno razmotre zadaću/zadaće islamskih nauka danas. U ovom eseju se posebno ističe potreba depolitiziranja, deideologiziranja i desektariziranja programa islamskih nauka danas.
Ključne riječi:
islamske nauke, vrijednosti, mir, svetost, moral, vjera i vjerska spoznaja, savremenost, moderne egzaktne nauke
Autor: Prof. Dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu
Uvod1
Pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” može se, na prvi pogled, učiniti kao provokacija. Doista, zar se to ne zna šta je zadaća islamskih nauka?! I zar se ta zadaća ne zna uvijek, pa i u današnjem vremenu?! I zar baš ta zadaća nije uvijek bila jasna alimima, islamskim i muslimanskim znalcima i umnicima?
Dobro je, naravno, da se pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” poprati s ovim i mnogim drugim pitanjima, pa i komentarima koji odbacuju i samu pomisao da se treba, može i mora propitivati zadaća islamskih nauka danas.
Ali, s druge strane, ima i onih koji se s pravom pitaju ne samo o tome “šta je zadaća islamskih nauka danas”, već i o tome šta je zadaća islamskih nauka u ovim godinama, pa i desetljećima, međumuslimanskog divljačkog klanja i krvoprolića?!
K tome, kako defnirati zadaću islamskih nauka u današnjim vremenima jedne široke konfrontacije mnogih muslimana i Zapada, odnosno Zapada i mnogih muslimana?
Sve ovo samo po sebi govori da ima mnogo ljudi unutar akademskih islamskih i muslimanskih krugova, pa i onih izvan islamske i muslimanske akademske “orbite”, koji žele da vide, sagledaju i definiraju zadaću islamskih nauka danas. Oni su svjesni da se pitanje o zadaćama islamskih nauka danas mora postavljati.
Recimo odmah da mi, sa svoje strane, smatramo da islamske nauke (aqāi’d, tafsīr, ḥadīṯ, fiqh…) danas imaju mnoge zadaće na poljima razvijanja i razbuđivanja svijesti o vrijednostima:
a) mira,
b) svetosti,
c) morala,
d) vjerskoga znanja, i
e) vjerske spoznaje.
U nastavku ovog eseja, govorit ćemo o ovim vrijednostima u kontekstu važnog pitanja o zadaći ili zadaćama islamskih nauka danas.
1. Islamske nauke i širenje projekata mira
Za mene je mir danas jedna od najvećih vrijednosti. Stoga o vrijednosti mira u kontekstu zadaće islamskih nauka ja ovdje prvo govorim. Pritom mislim da nema pravog niti izvornog doživljaja fenomena svetog bez mira. Uostalom, sam Bog je i Mir (as-Salām)2, a On je, također, i Sveti (al-Quddūs)3.
Ne bismo trošili riječi, ni vrijeme, u opisivanju stanja u današnjem svijetu, kao i u svijetu obilježenom muslimanima danas. Poznate su ra zmjere mnogih ratnih katastrofa koje se svakodnevno događaju. Uloga islamskih nauka danas mora se redefinirati prije svega u vezi sa širenjem projekata mira u svijetu općenito, te u vezi s promoviranjem mira u muslimanskim društvima i među muslimanskim zajednicama posebno.
Islamske nauke s područja tumačenja Kur’āna, Ḥadīsa i islamske tradicije općenito danas moraju osloviti uzroke međumuslimanskih sukoba, kao i uzroke podjarivanja jednog sveopćeg sukoba muslimana s nemuslimanskim segmentima čovječanstva, sa Zapadom prije svega. Islamske nauke se danas trebaju odlučno suprotstaviti takvoj atmosferi sukoba.
Naravno, dok se bavimo ovim problemima, mi ne smijemo napraviti još veće probleme. Ovo, između ostalog, znači da muslimanski intelektualci i ‘alimi moraju relaksirati svoj odnos prema davnim epohama povijesti. Nama muslimanima izučavanje povijesti koristi samo onda kad se povijest izučava zarad mira u sadašnjosti.
Naravno, mi nismo naivni i nipošto ne smatramo da bi jedno sveopće pacificiranje koncepata islamskih nauka riješilo sve konflikte današnjeg svijeta. Ali smatramo da bi jedno takvo miroljubivo konceptualiziranje islamskih nauka danas pomoglo ublažavanju katastrofe u kojoj se nalazi jedan veliki dio muslimanskog svijeta.
Ako su u devetnaestom i dvadesetom stoljeću prevladavala ideološka tumačenja Kur’āna i islama, jer su mnogi muslimani smatrali da se na temelju samih vrela islama trebaju spraviti ideološke, osloboditeljske, preporodne i protukolonijalne teorije, danas se posvuda osjeća potreba da se u vrelima islama, u Kur’ānu i Ḥadīṯ u prije svega, treba iznova raskriti njihova univerzalna poruka o Bogu, svijetu i čovjeku, sve to na miran način. Valjda je danas jasnije nego li ikada prije da ni Kur’ān, niti Ḥadīṯ, nisu štiva ideologije, revolucije, ekonomije… Ni Kur’ān ni Ḥadīṯ nisu sami po sebi državni ustav, niti partijski program.
U najkraćem, štiva Kur’āna i Ḥadīṯa nude vijesti o Bogu, svijetu i čovjeku na način razbuđivanja čovjekova srca, uma i osjećanja za vjeru, za razjašnjenje onih krajnjih pitanja s kojima se suočava čovjekova sudbina. Mislim da se na ovom pravcu trebaju univerzalizirati veliki temati islamskih nauka danas.
I sa tih polazišta potrebno je da islamske nauke stupe u dijalog s današnjim pravcima u egzaktnoj nauci, u javnome mnijenju, u demokratskim gibanjima u svijetu.
Ali, da bi se islamske nauke danas univerzalizirale na pravcima afirmiranja vrijednosti mira, prethodno je te nauke potrebno deideologizirati, depolitizirati, osloboditi od sekta ške osakaćenosti.
Naravno, tek tada će naučavanja islamskih nauka početi zračiti mirom i promovirati mir. Tek tada će te nauke opet početi zračiti svojim svetim inspiracijama i sadržajima. Sam Kur’ān nas savjetuje da se iz njegova osebujnog sadržaja treba slijediti prije svega ono čime ljudi mogu činiti lijepo i dobro (al-iḥsān). Kur’ānski redak:allaḏīna yastami‘ūna l-qawla fa yattabi‘ūna aḥsanahū (“Koji Govor [Kur’ān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu.” – “Who hear advice [of the Qur’ān] and follow the best thereof“4 izravno nas podučava da iz samog Kur’āna uzimamo prije svega ono što ima za posljedicu mir, dobrotu i ljepotu, te duboki doživljaj svetog. Stoga je u današnjem redefiniranju islamskih nauka potrebno staviti akcenat na univerzalna učenja Kur’āna te na općečovječanske poruke Kur’āna, Ḥadīṯ a i islama koje pozivaju miru.
Kad ovo kažemo, mi imamo u vidu potrebu da se iz jedne perspektive mira i iz perspektive svetosti započnu danas iznova pisati duhovni komentari Kur’āna, duhovne teološke rasprave, biografije o Muhammedu, alejhiselam. Smatramo da je to mnogo prioritetnije od političkog banaliziranja Kur’ānskog teksta ili sektaškog iskrivljavanja izreka Kur’āna i Ḥadīṯa.5
2. Islamske nauke i razbuđivanjesvijesti o moralu
Mislim da nisam usamljen među onima koji smatraju da kur’ānske vijesti o Bogu imaju prije svega jednu važnu ulogu izvora iz kojeg se izvode moralna važenja i moralne vrijednosti. Naravno, Kur’ān sam po sebi nije nikakva moralka. Kur’ān je Božija objava te je kao takav izvor i za čovjekova moralna kontempliranja. Zato što je slobodno biće, ili što smatra da je slobodno biće, čovjeku je zadat moral. To znači da se ne smije učiniti sve što čovjek može učiniti. Islamske nauke ovo danas trebaju afirmirati u jednom savremenom jeziku, razumljivom današnjim generacijama.
Kur’ānska kazivanja o minulim narodima i pokoljenjima nisu toliko kazivanja o tome u šta su ti narodi vjerovali, već su to prije svega kazivanja o ogavnim zlima koje su ti davni naraštaji činili. Stoga je posve razumljivo da islamske nauke u svakom vremenu treba da iz vrela islama, iz Kur’āna prije svega, deriviraju moralna načela za život muslimana.
Nažalost, danas u islamskim naukama lahko prepoznajemo nemoralne metodologije u tumačenju islamskih izvora. Ako se tumačenjem Kur’āna opravdava dnevna politika, ako se danas na temelju nakaradnih tumačenja Kur’āna većina čovječanstva proglašava nevjernicima, ako se koristi Kur’ānski tekst za anatemiziranje miliona muslimana – tad u svemu tome vidimo posezanje za pogrešnim metodologijama u tumačenju islamskih izvora. A tada prije svega strada moral kao vrijednost. A na kraju tog procesa strada sama vjera u Boga.
Da bismo se tome suprotstavili, i da bismo afirmirali moral u metodologiji islamskih nauka danas, nužno je podsjetiti na nekoliko važnih načela tradicionalnog tumačenja Kur’āna:
Prvo, nikad se ne smije izdvajati neki redak ili āyat / ājet Kur’āna i tretirati ga izolirano od cjeline Kur’āna;
Drugo, nikad se ne smije nekom retku Kur’āna davati značenje isključivo u skladu sa svojim pragmatičnim i trenutačnim ciljevima koji nam dolaze iz politike, mezheba, sekte;
Treće, ne smije se u neki redak Kur’āna ili u āyat / ājet na kategoričan način učitavati značenje strano cjelokupnoj tradiciji komentiranja Kur’āna unutar cjeline islama kao vjere, kao kulture i civilizacije.
Nažalost, danas se na mnogim tradicionalnim islamskim univerzitetima često postupa protivno upravo navedenim načelima. Na nemoralan način se ruši hijerarhija znanja ili izvora islama Ḥadīṯ u se nerijetko daje prednost pred tekstom Kur’āna. Također, jedan dio Kur’āna se na nepomirljiv način suprotstavlja drugom dijelu Kur’āna. Tako mnogi današnji ‘ālimi jedan dio Kur’āna svađaju s drugim dijelom Kur’āna, ili, pak, jedan dio ḥadīṯkog korpusa svađaju s cijelim Kur’ānom.
Tragično je da se u takvim kvazi-metodologijama tumačenja izvora islama izgubila moralna odvažnost učenjaka i ‘ālima.
Danas smo, ne tako rijetko, svjedoci kako se ugledni ‘ālimi i profesori islamskih univerziteta javljaju na televiziji ili u medijima kao najokrutniji egzekutori svojih protiv nika, kao sudije koje ih osuđuju na smrt. Ta ružna pojava pokazuje da se mora pod hitno relaksirati diskurs islamskih nauka. Rezultati istraživanja u islamskim naukama moraju uroditi darovima duhovnog mira i spokoja te širenja moralnih vrijednosti i vjere u Boga kao radosti, a ne kao tragedije i stradanja. Islamske nauke danas trebaju da daju svoj doprinos da se islam prestane opisivati i prikazivati kao jedna zastrašujuća religija!
Vraćanje moralne osjetljivosti u koncepte i metodologije islamskih nauka danas jeste zahtjev od hitne važnosti. Ovim vraćanjem će studenti i profesori islamskih nauka iznova raskriti one prioritete u čitanju i izučavanju islamskih vrela, Kur’āna prije svega.
Također, ponovno insistiranje na moralnim konceptima koji se izvode iz Kur’āna doći ćemo u priliku da smanjimo ili na minimalnu mjeru svedemo banaliziranja koja vidimo na planu takozvanog “naučnog tumačenja” Kur’āna i njegove poruke.6
3. Islamske nauke i pitanje vjerskog znanja i vjerske spoznaje
Dopustite mi da na ovom mjestu u svojoj besjedi ustvrdim da se vjera u Boga u čovjeku i s čovjekom javlja ne u prvom redu kao privilegija, već kao velika obaveza, moralna prije svega. Za razliku od svjetova minerala, flore i faune, pred čovjekom uvijek stoji ćudoredni polog i moralni zahtjev da se nadvisi, da bude bolji i plemenitiji. Vjera u Boga o kojoj čitamo u Kur’ānu poziva upravo tome. Uvijek je vjera u Boga uzimala za ruku čovjeka i vodila ga nekamo dalje, nekuda iznad one puke putene ljudske prirode. Dakako, mnogima se može činiti da vjera ovim svojim zahtjevima stavlja puno pred čovjeka, da sva ta bremena čovjek ne može iznijeti na svojim plećima, ili će ih jedva iznijeti, itd.
Vjerovatno se tu nalaze razlozi onih mnogolikih kur’ānskih bodrenja da čovjek u vjeri izdrži, da vjeru doživi kao uzvišenu obavezu. Naravno, tim “vjerskim zovom” čovjek ne poništava, niti ponižava, svoje bivanje u onim životnim činjenicama koje su zajedničke čovjeku, mineralima, flori i fauni. Naprotiv, ovim se “vjerskim zovom” čovjeka uči – kroz jedno uzvišeno vjersko znanje – da na svoje biološke dimenzije pogleda iz perspektive onih horizonata koji su pred čovjekom rasprostranjeni kao mnogolike duhovne mogućnosti. Baš stoga je vjera u Boga obaveza, zato što je čovjek sam sebi obaveza, stalno i iznova. Islamske nauke danas trebale bi afirmirati ovo načelo iz same srži vjerskog znanja, a one su to načelo afirmirale još u doba svoga nastanka, napose u svome klasičnom dobu.
Kad govorimo o tome da islamske nauke treba da danas afirmiraju svojevrsno vjersko znanje i vjersku spoznaju, mi mislimo prvo na okolnosti u kojima današnji čovjek živi. Ovo je epoha milijardi mašina, ovo je epoha kad je životna sredina opkoljena tehnikom i sistemima za koje nema nikakve dileme da su ljudski i da su od samog čovjeka uspostavljeni.
Ali, unatoč svemu, temeljne osobine ljudske naravi i ljudskog bića nisu se promijenile. I dalje žene nose svoj plod devet mjeseci, ljudi i dalje umiru, i dalje živimo unutar “graničnih situacija” o kojima govori Karl Jaspers. Naime, moderne egzaktne nauke nisu iz svijeta čovjeka i čovječanstva odstranile ni smrt, ni bolest, ni zemljotres, ni poplave, ni cunamije, niti ijednu od onih desetak ili petnaest osnih tema o kojima govore sve svjetske religije, a islam napose. Ukratko rečeno, egzaktne nauke nisu učinile čovjeka vječnim bićem.
Upravo s područja vjere i vjerske spoznaje islamske nauke danas treba da oslove ova pitanja u jeziku koji je razumljiv današnjim naraštajima, medijima i sistemima komuniciranja. Jer, naime, tehnika i mašina nisu nas lišile naše usamljenosti, nisu nas lišile naših iskonskih moralnih dilema. I dalje pred čovjekom stoji vjerska i moralna zadaća potrage za vječnošću. Bog nam za ovo nudi svoju ruku.
Na samom kraju ove svoje besjede, dopustite mi da posebno ukažem na nekoliko teza za koje smatram da se danas trebaju ugraditi u programe i metodologije islamskih nauka, kao i u programe podučavanja u medresama i na islamskim univerzitetima. Te teze sažeo sam u sljedeće izreke:
- Islam nije privilegija, već moralna obaveza, skup plemenitih dužnosti prema ljudima, ženama i muškarcima, prema životu i životnoj sredini, prema Bogu.
- Ne može se sklopiti savez s Bogom protiv drugih ljudi, drugih religija, drugih vjera i drugih strana svijeta.
- Čovjek koji povjeruje u Boga ne postaje Bog, već i dalje ostaje čovjek, rob Božiji, štovatelj Božiji!
- Vjera u Boga čovjeku ne daje za pravo da u svoje ruke uzme Božanske prerogative raspolaganja životima i smrtima ljudi i stvorenja.
- Za svetim se treba posezati kao sredstvom za postizanje mira s Bogom, ljudima, prirodom.
- Sveto ne treba voditi u nasilje, inače postaje najgore zlo.
- Muslimani danas treba da prestanu čitati Kur’ān na način diktiranja napisane optužnice protiv drugih muslimana, protiv kršćana, jevreja i drugih vjernika i nevjernika.
- Pomirenje s Bogom za posljedicu treba imati pomirenje s drugim ljudima, kao i poštovanje drugih kultura i tradicija.
Kur’ān treba čitati kao Božanski zov svima da se natječu u dobrim djelima. - Muslimani treba da pristupe kritičkom čitanju svoje povijesti, potrebno je da prestanu izmišljati mnogolika pretjerivanja o svome davnašnjem “zlatnom dobu”.
- Muslimani treba da oslove svoje stanje u savremenosti. To treba da učine iz same savremenosti i jezikom savremenosti.
Eto, dragi prijatelji, samo sam ovo htio kazati sebi i svima nama danas i na ovom mjestu. (…)
(Novi Muallim)
Behram-begova medresa u Tuzli je još jednom pokazala da je vodeća škola u Tuzlanskom kantonu. Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona je na svojoj zvaničnoj web-stranici (pztz.ba), u kategoriji Srednje obrazovanje, podkategoriji Vrednovanja škola, objavio rezultate vrednovanja srednjih škola na području Tuzlanskog kantona.
U rangu svih srednjih škola, Behram-begova medresa u Tuzli je zauzela prvo mjesto, s ukupno ostvarenih 7273,44 bodova ispred drugoplasirane Srednje muzičke škole Tuzla i trećeplasirane Mješovite srednje škole Hasan Kikić iz Gradačca.
U rangu gimnazija Medresa je također prva, ispred Gimnazije Mustafa Novalić iz Gradačca i trećeplasirane Međunarodne srednje škole iz Tuzle.
Vrednovanje svih srednjih škola na području Tuzlanskog kantona vršili su zaposlenici Pedagoškog zavoda Tuzlanskog kantona, a po Instrumentariju Zavoda.
Rang listu svih srednjih škola možete pogledati ovdje.
(bir.ba)
U periodu od 12-14. maja 2017. godine u mjestu Elm, kanton Glarus, pod pokroviteljstvom IZBCH, održan je drugi mektebski kamp IZBCH. Na kampu je učešće uzelo 72 djece te njihovi muallimi i muallime.
Osnovni cilj mektebskog kampa je okupljanje polaznika mekteba iz svih džemata pod okriljem IZBCH na jednom mjestu kako bi se međusobno upoznavali, međutim nije izostao ni edukativni dio programa.
S obzirom da je kamp održan neposredno pred ramazan učesnici su imali radionicu sa temom “Ramazan” te su na kraju radionice pripremili jedan plakat o ramazanu koji su mogli ponijeti u svoj džemat i prezentovati ga ostalim polaznicima mekteba. Osim toga održano je i takmičenje u fudbalu, stolnom tenisu te odbojci.
Imajuci u vidu da mjesto Elm obiluje raznim prirodnim ljepotama iskorištena je prilika za upoznavanje sa istim. Na samom kraju održana je i evaluacija kampa i saslušano mišljenje samih učesnika iz koga se moglo zaključiti da su bili zadovoljni onim što im je ponuđeno i da bi opet došli na kamp ukoliko budu delegirani od strane svojih imama.
Shodno tome IZBCH je odlučna da nastavi sa mektebskim kampom i naredne godine, ako Bog da.
Džemal Fišek, predsjednik IZBCH
Ova priča je o čovjeku koji je radio na održavanju velikog frižidera u fabrici sladoleda.
Skoro je bio kraj radnog dana. Svi radnici su se pakovali i pripremali za polazak kući.
Jedna lampica na komandnoj ploči se upalila i signalizirala da sa velikim frižiderom nije nešto uredu. Glavni akter naše priče se spremio o otišao provjeriti.
Drugi radnik, izlazeći iz fabrike, je primjetio da su vrata frižidera malkice otvorena i, ne znajući da se neko nalazi u frižideru, prišao je, zatvorio ih i otišao.
Kada je problem sa frižiderom bio otklonjen heroj ove priče je došao do vrata i vidio da su zatvorena izvana. Znao je da nema načina javiti bilo kome da se nalazi unutra i u trenu su mu mislima prošle najgore misli.
Zarobljen u frižideru, sa jako malo zraka, do početka sutrašnje smjene bi se sasvim sigurno smrzao. Nakon manje od pola sata, neko je otvorio vrata frižidera. Bio je iznenađen i radostan.
Pa to je bilo pravo čudo, mislio je.
Službenik iz obezbjeđenja je ušao sa baterijom i pomogao mu izaći.
Kada je konačno bio vani upitao je čuvara: “Kako ste znali da sam unutra? Ko vas je obavestio? “
A stražar jeodgovrio:” Niko, gospodine. U fabrici radi oko 50 ljudi. Vi ste jedini od njih koji me, ujutro kada dođete na posao, pozdravite i isto tako kada odlazite kući s posla.“
Jutros ste došli na posao, a na kraju dana niste izašli. To mi je bilo sumnjivo i krenuo sam da vas tražim. “
POUKA
Mi nikada ne znamo kako mali gest pažnje, makar to bio samo osmjeh ili pozdrav, može promjeniti nečiji život. I ne samo to, to može biti razlogom da neko dođe u naš život i promjeni ga u potpunosti.
Preveo i prilagodio:
Sabahuddin S.
Na Generalnoj Skupštini UNESCO-a održanoj 30. oktobra u Parizu, Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i Sarajevska Hagada upisani su u Registar Memorija svijeta, posvećen pokretnoj svjetskoj kulturnoj baštini. Ovim upisom je BiH dobila svoja prva dva dobra upisana u registar uspostavljen 1997. godine, s ciljem očuvanja dokumentarne baštine od svjetskog značaja (dokumenti, rukopisi, bibliotečka, muzejska i arhivska građa ili kolekcije) u kojega je do sada upisano 348 stavki.
O značaju programa Memorija svijeta govorio je šef Ureda UNESCO-a u BiH Siniša Šešum, naglasivši da se time skreće pažnja na pokretna kulturna dobra, jer je do sada fokus uvijek stavljan na Listu svjetske baštine UNESCO-a temeljene na nepokretnom kulturno-historijskom naslijeđu. Takođe, Šešum naglašava da je, za razliku od Hagade, Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke u taj registar upisana uvjetno jer je potrebno uraditi manje dopune.
”Bosna i Hercegovina ima jako puno pokretnih dobara i ovo je još jedan od vidova njihove promocije. Ta dobra se čuvaju na različitim mjestima i u institucijama BiH. Vrlo je bitno reći da je ovo početak promocije pokretnih kulturnih dobara u BiH, jer imamo jako puno toga što se može pokazati, te mislimo da će upis ova prva dva dobra biti inicijalna kapsula koja će privući ostale da promovišu sve one vrijednosti koje BiH ima”, istakao je Šešum.
Kolekcija rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu sadrži 10.585 unikatni rukopisa, koji su sastavni dio oko 20.000 većih i manjih djela iz islamskih nauka, orijentalnih jezika, lijepe književnosti, filozofije, logike, historije, medicine, veterinarstva, matematike, astronomije i drugih nauka. Najstariji sačuvani rukopis iz te kolekcije datira iz 1106. godine. Mnogi rukopisi se odlikuju izvanrednom kaligrafijom i raznovrsnim ukrasima. Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke predstavlja pet posto preostalog ukupnog broja pisanih spomenika BiH iz osmanskog perioda, te se smatra najvrijednijom zbirkom te vrste danas na Balkanu.
Mustafa Jahić, bibliotekar na Rukopisnoj građi, govoreći o značaju upisa u Registar ističe: “Svakako, to je za nas veliko priznanje i s obzirom na to da će sada ova kolekcija rukopisa postati i na zvaničan način dio ukupne svjetske baštine i da će se Biblioteka afirmirati još više ne samo kod nas nego i u svijetu kao jedan nezaobilazan centar za istraživanje kulturne baštine, odnosno rukopisne građe na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.”
Sarajevska Hagada izuzetan je primjer srednjovjekovne hebrejske dekorativne umjetnosti. Rukopis je napisan na pergamentu, s nizom vrhunskih ilustracija i spada među najpoznatije i najljepše hebrejske iluminirane rukopise iz srednjeg vijeka u svijetu. Sarajevska Hagada je nastala sredinom 14. vijeka, pretpostavlja se u sjevernom dijelu Španije. Godine 1894. kupio ju je Zemaljski muzej BiH od tadašnjeg vlasnika porodice Koen, a 2003. je proglašena pokretnim nacionalnim spomenikom BiH.
(ghb.ba)
Koju vrstu ljudi Uzvišeni Allah prvo opisuje u Kur’anu? Muflihune.
O njima je riječ u ovome tekstu.
Kažu da najuspješniji ljudi na planeti imaju jednu zajedničku stvar, ali da su to imali i ljudi kroz povijest. To je jutarnji ritual. Naime, ujutro, nakon što ustanu iz kreveta, svi imaju neku vrstu pripreme za dan koji počinje.
Taj ritual je u biti postala njihova navika iz koje crpe snagu i energiju za suočenjem sa novim danom.
Ovdje ne mogu a da ne primjetim da je sabah-namaz upravo to. Jutarnji ritual. Iznenađujuće djeluje kako se savjeti najuspješnijih ljudi današnjice tako lijepo uklapaju u principe islama. Principe koje smo ostavili i nazadovali. Principe koje su prihvatili, dali im druga imena, pa napredovali.
Većinu dnevnih aktivnosti kod ljudi čine radnje koje su uobičajili raditi (navike). Od kvalitete tih uobičajenih radnji (navika) ovisi kvaliteta njihova života i rezultati koje postižu. I zato bi bilo korisno da razmislimo i da napišemo na papir naše tri najvažnije navike. Navike na koje smo ponosni i koje najviše utječu na našu produktivnost. Recimo, imate ljude koji su ponosni na svoju naviku da svakoga jutra piju kahvi u čitaju novine, ali je pitanje koliko i kako to utječe na njihovu produktivnost.
Također, bilo bi jako dobro da napišemo tri navike koje možda nemamo, ali smatramo da bi nam jako koristile da ih postignemo.
Jako je važno naviku razumjeti na ovaj način. Naime, svaki ritual je vrsta ponašanje s kojim u biti stvaramo pretpostavka za formiranje navike ili je već prerastao u naviku.
Neki smatraju da tajna uspjeha leži u planiranim dnevnim aktivnostima. Ono što želiš sutra biti, postati ili imati za to moraš danas konkretno raditi. Izgleda jednostavno, zar ne?
Važno je imati ciljeve. Godišnje. Mjesečne. Sedmične. Dnevne… I važno je razumjeti da bi se ciljevi postigli mora se biti discipliniran i dosljedan. I to biti discipliniran i dosljedan onliko dugo koliko je dugo postavljen cilj.
Godišnjem cilju se ne može posvetiti sedam dana i očekivati uspjeh. Mora se realno planirati tokom cijelog perioda ostvarenja i realizacije zacrtanog cilja.
Svakome je jasno da se najuspješniji sportisti za najveće rezultate pripremaju jako dugo, a ne sedam dana prije utakmice, utrke ili borbe, zavisno o kojem je sportu riječ.
Krajnje je vrijeme shvatiti da je izrazito naporan rad i ogroman trud upravo ono što svi uspješni ljudi prakticiraju.
Koraci prema uspjehu su ustvari koraci uspjeha. Ljudi obično primjećuju i vide samo završne korake i uspjeh. Često se zaboravlja da je svaki korak u biti realizacija uspjeha, jer uspjeh je nezamisliv bez tih koraka. Otuda svaki korak je ustvari dio uspjeha.
Dobre navike je jako teško formirati, ali je s njima jako lahko živjeti. Loše navike je jako lahko formirati, ali je s njima jako teško živjeti. Zato je važno, bez obzira na cijenu, formirati dobre navike i učiniti ih vlastitim životnim vodiljama.
Neuspješnim ljudima izleda besmisleno i besciljno, čak se i podsmjehuju kada uspješni savjetuju da svake večeri prije spavanja treba naraviti plan za sljedeći dan. Plan ostvarenja svojih definiranih i zacrtanih ciljeva. Ako tako potupa i analizira svoje postupke, primjetiće da postaje ono što planira da postane.
Jednako tako oni koji ne planiraju ništa postaju ono što planiraju – ništa.
Većina uspješnih ljudi misli većinu vremena o onome što planiraju postići. Planirani ciljevi se ostvaruju, a nejasni ciljevi vode do nejasnih rezultat.
Koliko smo puta samo čuli riječi „važno je učestvovati“. Takvi rijetko uspijevaju, oni u biti samo učestvuju. Jedini mogući uspjeh jeste ako su imali svi istu strategiju – a to je da samo učestvuju. Minimalistički zahtjevi su boljka koje se valja rješavati.
Primjetno je, zar ne, kako je jako teško bilo šta početi. Kako je teško formirati bilo koju naviku? Kako je teško ostvariti bilo šta? Kako je teško ustati iz kreveta? Kako je teško ostaviti daljinski od TV-a ili ostaviti besciljno i beskorisno milovanje površine mobitela. Kako je tako lahko naći izgovor da se ništa ne poduzima i tako lahko naći prepreku i otežavajuću okolnost.
Nužno je pronaći neku vrstu aktivacijske energije kako bi ustali, kako bi se pokrenuli i kako bi napravili bilo kakvu vrstu promjene. Ta energija je negdje u nama i kada je jednom pronađemo i budemo u tome odlučni desi se lančana reakcija koja nam omogućava da nastavljamo dalje.
Važan je, svakako i vanjski poticaj. Za vjernika ne treba tražiti bolji poticaj od onoga kojeg nalazimo u brojnim hadisima o najboljem čovjeku, o snažnom vjerniku koji je Allahu drag, o nagradi za traženje nauke, o….
Nakon pronalaženja poticaja i aktiviranja energije važna je (samo)disciplina.
Samodisciplina je sposobnost natjerati se da radiš ono što treba da radiš i kada treba da radiš bez obzira da li ti se to svidjelo ili ne.
Svako to može uraditi ako može ovako da se ponaša. Ako neko uspije izgraditi samodisciplinu da nešto radi i onda kada mu se ne sviđa to onda znači da je sve drugo moguće.
Mnogi disciplinu smatraju kaznom. Ali to nije kazna. Disciplina je trening. Ako promjenimo svoj mentalni sklop i fokusiramo se na disciplinu, brzo ćemo vidjeti njene efekte i počeće nam se sviđati. Disciplina je najbolji prijatelj na putu do uspjeha jer, uistinu, pomaže više i bolje nego bilo ko drugi.
Ovdje možemo spomenuti disciplinu kao sastavni dio vojne obuke. Naime, nemoguće je i pomisliti na vojsku bez discipline. Može se ponekad i pretpostaiti da je disciplina neka vrsta kažnjavanja vojnika, ali kada ti vojnici budu bili stavljeni na kušnju i u izazove, posebice one gdje njihovo znanje, ponašanje, stečene vještine i sposobnosti znače čuvanje ljudskih života, onda se shvati da je disciplina imala smisla.
Zapamti, ako radiš mnogo više to ne znači da ćeš više uraditi. Nemoj nikada pomiješati kretanje sa napredovanjem. Mnogi ljudi su stalno u pokretu ali jako malo napreduju. Zbog nejasnih ciljeva i bez sistemskog rada u ostvarenju ciljeva, čovjek stječe dojam vlastite zauzetosti i stalnih obaveza, ali ne primjećuje i ne može evidentirati progres, napredovanje. A kako da i bilježi napredovanje kada uopće i ne zna u kojem smjeru da se kreće i kada jasno ne zna šta znači biti na mjestu A umjesto na mjestu B.
Primjetio sam da osobe koje vole video-igrice često na Youtube gledaju kako je neko bolji od njih uspio preći sa jednog na drugi level. To se dešava onda kada sami ne nalaze načina da to urade. Nakon više pokušaja uoče da ne ide i onda jednostavno odu i pogledaju kako to rade oni koji su bolji od njih. Šta nam to govori?
To nam kazuje da uopće nije sramota u savladavanju levela, na putu uspjeha, tražiti pomoć i savjet od onih koji su tim putem već prošli.
Živimo u svijetu gdje je svako očaran zabavom i tako je lahko provesti najbolje sate svoga dana gledajući šta drugi ljudi rade: kako se igraju, kako se oblače, gdje putuju, kako se zabavaljaju,… Ima li u tome nešto loše? Zavisi. Ako to sve ostane samo na gledanju onda da. Ali ako iz toga izvučemo pouke i (na)učimo kako pomjerati granice u svome životu – onda ne. Loše je ostati na istom levelu čitavu vječnost gledati uspjehe drugih negirajući potrebu da učimo od njih.
Jako je poželjno da se ponašamo kao učenici. Jer, dok gledamo kako drugi ljudi nešto fenomenalno rade nešto duboko u nama želi da i mi to radimo jednako dobro kao oni ili bolje. Stvar je u tome da li ćemo dozvoliti da se ta iskra ugasi ili ćemo je rasplamsati.
Kao što svi uspješni ljudi imaju neke zajedničke osobine, tako nije teško zaključiti da i neuspješni ljudi na planeti također imaju mnogo toga zajedničkog.
Analizom vlastitih navika prilično vjerno ćemo moći dijagnosticirati u kojem taboru se nalazimo ili bar kojem smo bliži.
I za sami kraj odgovor na pitanje s početka ovog teksta. Naime, kada i ako čitamo Kur’an vidjećemo da već u prvim ajetima sure El-Bekare Uzvišeni Allah opisuje one koji su uspješni (2:1-5). On s.v.t. nam kazuje, na samom početku, da u svim našim naumima i svim našim težnjama i planovima moramo imati na umu nekoliko karakteristika kojima On opisuje uspješne.
Sabahuddin ef, Sijamhodžić
imam džemata GAM, St. Gallen
Autor: Dr Fuad Sedić
Preporuka ženidbe i savjeti mladencima
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada vam dođe neko ko želi da se oženi, a vi budete zadovoljni sa njegovom privrženošću vjeri i njegovim ponašanjem, oženite ga. Ako tako ne budete postupali zavladaće iskušenje, smutnja (fitnet) na zemlji i javni nered.” (hadis je sahih. Tirmizi i Ibn Madže, )
Allah dž.š. isto nam to naređuje: “Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (En-Nur, 32.)
Poslanik, s.a.v.s., je također savjetovao: “Ženite se, jer vam žene doista donose u kuće bereket (Nemojte se plašiti da zbog opskrbe ne stupite u brak).” (El-Bezzar, hasen)
Ako je roditeljima ili starateljima glavna preokupacija da svoje kćerke, sestre i ostale od rodbine udaju samo za ugledne i bogate ljude, to će rezultirati time da će dosta djevojaka ostati neudato, i mladića neoženjeno, što će opet rezultirati širenjem nemorala, iskušenja i nereda među ljudima. A pored toga smanjit će se natalitet, što je opet jedan od problema u koje čovječanstvo uveliko zapada.
Malik ibn Enes je smatrao da je vjera jedini i glavni kriterij kod izbora bračnog druga.
Islam podstiče i teži onome što je pozitivno i što je dobro, pa prilikom izbora bračnog druga smatra da je kriterij privrženosti vjeri i ponašanja ono na šta treba gledati, jer ako se ne bude tako radilo, desit će se smutnja na zemlji. Vrlo često staratelji prilikom udaje svojih štićenica gledaju na imetak, porijeklo, pleme, stalež i tome slično, a zapostavljaju vjeru. Poslanik, s.a.v.s., nas upućuje kako da biramo svoju suprugu pa kaže:
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, njeno porijeklo, njena ljepota i njena vjera, pa drži se one koja je vjernica. Teško tebi, (ako ne poslušaš ovaj savjet).” (Buhari i Muslim)
Poslanik, s.a.v.s., u ovom hadisu nas obavještava o onome kako ljudi uobičajeno postupaju prilikom izbora bračnog druga i na što gledaju. Zadnje što je spomenuto je vjera, pa Poslanik, s.a.v.s., savjetuje onoga ko slijedi uputu da se drži one koja je vjernica.
Neki čovjek je upitao Hasana Basrija: -Moju kćerku prosi nekoliko mladića, pa za koga da je udam? On reče: -Udaj je za onoga koji se boji Allaha, jer takav, ako je zavoli on će joj iskazati poštovanje, a ako je prestane voliti, neće joj činiti nepravdu (zulum).
Čim se steknu optimalni uvjeti za sklapanje braka, time ne treba oklijevati, nego s tim treba požuriti, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“O skupino mladića, ko je od vas u mogućnosti da se brine o ženi, neka se oženi, a ko nije u mogućnosti neka posti jer će mu post pomoći da obuzda svoje strasti.” (muttefekun alejhi)
U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Ženite one koje se omiljene i koje rađaju djecu, jer ću se ja ponositi sa vašim mnoštvom na Sudnjem danu.” (sahih, Ahmed i Ibn Hibban) Poslanik, s.a.v.s., podstiče svoje sljedbenike na sklapanje braka, jer će im to pomoći u formiranju novih porodica, obaranju pogleda od onoga u što je zabranjeno gledati, čuvanju morala, poboljšavanju nataliteta i spašavanje od smutnje i općeg nereda u društvu. Ovom prilikom ćemo navesti:
DESET SAVJETA BRIŽLJIVOG OCA SINU PRIJE ŽENIDBE:
Sinko moj, ti nećeš postići sreću u svome braku osim sa deset karakteristika koje ćeš ponuditi svojoj ženi, pa dobro ih zapamti i vodi računa o njima:
– Prvo i drugo (zbog njihove posebne važnosti): Žena voli da se prema njoj bude pažljivo i nježno i voli da joj se govori kako je voliš, pa nemoj da škrtariš u tome, jer ako u tome budeš škrtario napravićeš između nje i sebe distancu krutosti i nedostatak u ljubavi.
– Treće: Žena ne voli grubog i svojeglavog čovjeka, niti voli blagog i slabog, pa zato vodi računa da svakoj od ovih osobina dadneš njeno pravo mjesto i mjeru, jer će to biti veći motiv za međusobnu ljubav i smirenost.
– Četvrto: Žena od svoga muže voli ono što muž voli od nje, od ljepote govora, lijepog izgleda, higijene i urednosti, pa nastoj da uvijek budeš takav.
– Peto: Kuća je kraljevina žene i ona se tu osjeća kao vladar na svome prijestolju i ona je tu gospodarica, pa vodi računa da ni slučajno ne pokušaš srušiti tu kraljevinu, ili da je pokušaš skinuti s tog prijestolja, jer time ugrožavaš njenu vladavinu. Nijedan vladar nema veće neprijatelja od onoga ko mu ugrožava njegovu vlast, pa makar to javno i ne pokazivao.
– Šesto: Žena želi da pridobije svoga muža ali da ne izgubi svoju porodicu, pa nemoj slučajno da pokušavaš staviti sebe i njenu porodicu na isti rang, pa da joj uvjetuješ: ili ti ili njena porodica, jer ona i ako odabere tebe, uvijek će ostati povrijeđena i negativnosti tog osjećaja će vas pratiti u cijelom životu.
– Sedmo: Žena je stvorena od krivog rebra i to je tajna njene ljepote i privlačnosti, a to nije nikakva mahana kod nje, jer: “Ljepota obrve je u njenoj zakrivljenosti.” Ako pogriješi, nemoj toliko prenagliti prema njoj i pokušavati ispraviti tu krivinu, jer će to dovesti do pucanja rebra, a to je razvod braka, ali nemoj je ostavljati u grešci, pa da joj se zakrivljenost povećava, jer će se time udaljiti od tebe i neće biti među vama bliskosti, niti će više slušati nešto od tebe. Uvjek budi između to dvoje.
– Osmo: Svojstveno ženi je da zaboravi dobro koje joj muž učini, pa ako joj cijelog života činiš dobro, a samo jednom uradiš suprotno, ona će reći: “Nisam od tebe nikada ni vidjela dobra.” Nemoj da te ova ženina posebnost i svojstvenost učini da je mrziš, niti da se od nje udaljavaš, jer iako ti se ova njena osobina ne dopada, ima mnogo više lijepih osobina kod nje koje te zadivljuju i sa kojima si zadovoljan.
– Deveto: Žena prolazi kroz faze tjelesne slabosti i duševne rastrojenosti, tako da ju je Svemogući Allah oslobodio nekih farzova (strogih obaveza). Od nekih obaveza ju je potpuno oslobodio (namaz) a neke je odgodio za kasnije (post), sve dok se ona fizički i psihički ne oporavi i ne uravnoteži. Zato budi prema njoj u ovim situacijama plemenit i nježan, ako ju je Allah, dž.š., oslobodio farzova, pa i ti je poštedi svojih naredbi i zahtjeva.
– Deseto: Znaj da je tvoja žena poput zarobljenika kod tebe, pa budi milostiv prema njenom stanju i pređi preko njenih slabosti, ona će ti biti najbolja dunjalučka blagodat i najbolji saputnik.
Što i Poslanik, s.a.v.s., potvrđuje hadisom: “Cio ovaj svijet (život) je privremeno uživanje, a najbolji užitak (ovosvjetsko zadovoljstvo) je dobra i čestita žena.” (Muslim, Ahmed, Nesai – sahih)
(preporod.com)
Danas su priče o dobroj djeci koja su istovremeno odgojena i obrazovana prava rijetkost. Ako se takav trend nastavi, ostat će samo bajke u kojima će nekad biti spomenuta djeca koja odišu ljepotom, čistotom, pameću,obrazovanjem, lijepim odgojem… i koja su poslušna svojim roditeljima i drugim ljudima. Nažalost, mnogo je onih koji pokušavaju da djecu i mlade odvrate od Istine o našem postojanju, o tome ko nas je stvorio, ko nam je život dao i ko spušta svoju milost i blagodati na nas. Odgoj djece počinje rano u djetinjstvu, a jedan od najbitnijih vidova odgoja je, upravo, upoznavanje naše djece s Istinom. Odgoj i obrazovanje imaju početak, ali nemaju kraj. Da bismo ubirali plodove svoga rada, potrudimo se da ono što nauče o svojoj vjeri naša djeca i omladina pretaču u praksu. Poslanik s.a.v.s., je rekao : „ Kada čovjek umre prestaju mu se pisati dobra djela, osim u tri slučaja: ako iza sebe ostavi trajnu sadaku, znanje kojim se ljudi koriste i hairli dijete koje moli (Allaha) za oprost!“ / Muslim/
Sve više je problema s kojima se suočavamo. Neki od tih problema su i akutna prijetnja duhovnom uništenju čovjeka. Svijet danas pritišće kriza koju je sve teže kontrolisati. Teški poroci, kao što su droga, alkohol, nemoral, kocka, kladionice itd., pogađaju našu djecu i omladinu, a mi ćemo za to biti pitani. Govori se o mnogim krizama, ali se jedna od njih počesto zaboravlja i zapostavlja: velika kriza koja nagriza i razara našu djecu, omladinu i kompletne porodice – kriza vjerovanja i kriza morala. Šta uraditi kako bismo savladali tu kriza u koju sve više zapadaju naša djeca i omladina? Uspjet ćemo ako se budemo pridržavali uputa vjere, ako budemo učili Kur'an i slijedili Poslanika, s.a.v.s., a to možemo putem mektepske nastave. Naši prioriteti treba da budu: mekteb, odgoj, obrazovanje naše djece i omladine i velika borba za spasenje na oba svijeta. Pokušajmo naći najbolji put za sretniju budućnost.Temeljni izvori naše vjere Kur'an i sunnet Poslanika s.a.v.s., ističu da je islamski odgoj prioritetna obaveza, zato je veoma važno kako će naša djeca biti odgojena.
Mektepska nastava temeljni je oblik odgoja i obrazovanja naše djece. To je veoma važna tema o kojoj svakodnevno moramo razgovarati kako bismo, u moru problema, pokušali da, uz Allahovu pomoć, svoju djecu izvedemo na Pravi put i odgajamo ih na pravi način.
Pravilan odgoj jedan je od najvažnijih zadataka ummeta, pogotova nas Bošnjaka. Mekteb je mjesto gdje se odgoj dodatno oblikuje i uljepšava ulaskom u svijet islamskih vrijednosti kao što su namaz, post, zekat i hadždž. Ukoliko uspješno izvršimo taj zadatak, možemo se nadati da ćemo biti s onima koji će imati koristi na oba svijeta.
Danas je vrlo bitno odgojiti i obrazovati djecu i mlade kako bi hodili Pravim putem i život iskoristili na najbolji način.
Mekteb je adresa na koju se treba obratiti za pomoć u odgoju djece, jer upravo ta djeca imaju priliku da dosegnu vrijednosti koje će ih usmjeravati u životu. To je ogledalo naše svijesti i odnosa prema vjeri, posebno važno mjesto u procesu odgoja i obrazovanja. U mektebu se nekada sticala opća pismenost, što je imalo veoma važnu ulogu za muslimane. Poslanik, s.a.v.s., je, svojevremeno, odlučio da oslobodi pismene zarobljenike ukoliko opismene, nauče deset muslimana, da čitaju i pišu. Gubljenjem te opće uloge, mekteb nije izgubio svoju ulogu u našim životima, ostao je važno mjesto gdje se naša djeca edukuju o vjerskim vrijednostima. U mektebu djeca uče o islamskim temeljnim dužnostima i obavezama, ali se i odgajaju u duhu islamskih propisa i normi.
Tokom mektepske nastave rođena su i rađaju se mnoga prijateljstva. Mekteb je, ponekad, i glavna karika, od koje se gradi životni lanac koji, na kraju, biva krunisan brakom. Živimo u vremenu zauzetosti, žurbe, egoizma, kada je sve manje prilike i potrebe za druženjem i prijateljstvom. Ljudi se susreću, ali malo razgovaraju, ne druže se, ne obilaze jedni druge. Zato je prijateljstvo koje se rodi u mektebu trajno, jer je nastalo druženjem i učenjem o svojoj vjeri. Allah, dž.š., kaže : „ A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…“ /At-Tewba/ Islam zagovara povezivanje ljudi na temelju vjere u Allaha, dž.š., njihovog Gospodara. Prijateljstvo koje tako nastane ne raskida se lahko, jer nije izgrađeno na dunjalučkom interesu.
Mekteb je i mjesto borbe protiv maloljetničke delinkvencije. Imam Gazali je poučavao svoje savremenike da odgoj djece počinje dvadeset godina prije rođenja. Svoje učenje on je, sigurno, temeljio na sadržaju sure Lukman. Lukman, a.s., bio je primjer pravog, istinskog, uspješnog odgajatelja. Kada je odgojio sebe kao pravi primjer, tada i svoje dijete uči o vjeri.
U mektebu je dijete naučilo kako treba živjeti, poštovati ulemu, roditelje, komšije, prijatelje, starije… Mi možemo donositi zakone kakve hoćemo, ali nećemo imati uspjeha ako porodica ne bude radila svoj posao i ako ne budemo sami pokazivali kako koračati ispravnim putem. Mudri Lukman je svoje dijete učio vjeri: „O sinko moj, dobro i zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti…“ / Luqman, 16/ Novi zakoni neće zaštititi našu djecu i mlade od poroka i maloljetničke delinkvencije, nego će ih zaštititi vjera i ono što su naučili tokom mektepske nastave.
Mektepska nastava odgaja nove mlade džematlije, uči ih lijepom ponašanju i ophođenju s drugima. Od toga zavisi naša budućnost. Djeca i mladi koji su pohađali mektepsku nastavu nose na svojim plećima našu vjeru u vremenu u kojem živimo, kao i onom koje slijedi. S djetetom koje je pohađalo mekteb, a u koje nije usađeno lijepo ponašanje i koje nije moralno, teško možemo uspjeti da pobijedimo sve poroke koji su nam nadohvat ruke, a koji polahko odvode čovjeka u propast. Zato je bitno u mektebu odgajati dijete koje će sutra tebi, kao imamu, porodici, džematu, Islamskoj zajednici… biti od velike koristi i koje će biti aktivni član Zajednice.
Ako naša djeca budu učila i redovno dolazila u mekteb, uticat će to i na manji broj roditelja u staračkim domovima, jer će djeca koja su odgajana u mektebu znati koje su njihove obaveze prema onima koji su se brinuli o njima dok su bili mali.
Veoma je bitan trougao: muallim, dijete, roditelj, jer je na tom principu postavljen temelj uspješnog odgoja i obrazovanja djeteta. Muallim mora, na najljepši način, znanje o vjeri prenijeti i predočiti djetetu. On mora biti strpljiv, mora podsticati dijete da uči, ali i da se stavi u poziciju roditelja koji želi da dijete postigne najbolje rezultate. Muallim, u svakom pogledu, treba da bude uzor djetetu. Roditelji imaju obavezu i prema muallimu i prema djetetu.
Oni su dužni da prate dijete, da ga usmjeravaju, paze s kim se druži i da imaju redovan kontakt s muallimom. Pored učenja, djecu treba navikavati da rade, kako bi, tokom života, bila sposobna da se snađu u svakoj situaciji.
Dijete mora pažljivo da sluša muallima, da redovno uči i lijepo se ophodi i ponaša, da se priprema za mektepsku nastavu. Muallim će, putem dodatnih aktivnosti, kao što su: izleti, ekskurzije, takmičenja i druženja, podsticati djecu da budu odgovorni polaznici mektepske nastave, samim tim i odgovorni prema svojoj vjeri. Ako muallim zakaže i u potpunosti ne izvrši svoju obavezu, to će se odraziti i na dijete, a to će se desiti i ako dijete ne ponavlja i ne uči zadano gradivo. Ako roditelji ne budu pratili svoje dijete, sve ono što je ono naučilo pred muallimom može, vrlo lahko, da i zaboravi. Da bi mektepska nastava dala rezultat, moraju biti uključeni muallim, dijete i roditelji. Ako nema vjere, islamskog odgoja i moralnih vrijednosti, nema odgojenog djeteta. Bez odgojenog djeteta nema zdrave porodice, bez zdrave porodice nema moralnog i duhovno razvijenog čovjeka koji će biti nosilac svoje vjere i predstavljati vjernike u pravom smislu, na način kako treba da živi iskreni vjernik. To je hak koji će djeca tražiti od roditelja: Jesu li bili odgovorni i jesu li ih poučili vjeri!?
Oni koji budu odgajani u duhu islama i koji budu sticali znanje o islamu bit će sigurni da koračaju u sretniju budućnost. Allah, dž.š., kaže : „ Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju.!“ /Az- Zumer, 9. ajet/ Bitno je da naša djeca i mladi budu oni koji će biti obasuti srećom, znanjem, ljepotom učenja, nadahnuti duhovnom snagom koja će im ukazati kako da idu obasjanim stazama, da ne da zapadnu u tminu i tamu gdje mogu sve izgubiti. Mladost je najbolje razdoblje ljudskog života i o njoj treba da brinu roditelji, društvo i Islamska zajednica. Zato, djeco i omladino, ne dozvolimo da svoju mladost izgubimo u jednom trenu, a izgubit ćemo je ukoliko ne budemo praktikovali svoju vjeru i ukoliko ne bude bilo mekteba. Nemojmo biti robovi strasti, budimo sretni što smo vjernici i što smo pohađali mektepsku nastavu.
Djeca i mladi, ukoliko budu slušali i izvršavali ono što je ovdje spomenuto, bit će poštovani i okićeni korisnim znanjem. Zato treba da na najbolji mogući način rasporede svoje vrijeme i usmjere život u skladu s naučenim. Moramo tragati za znanjem, jer ono je svjetlo i uputa svakom čovjeku, a neznanje je tmina i tama u kojoj lahko možemo zalutati. Naša ulema i dalje ostavlja znanje kojim se drugi koriste. Stečeno znanje uzdiže polaznike mekteba. Oni koji su okićeni tako stečenim znanjem pomagat će islam, džemat, porodicu, Islamsku zajednicu. Naši preci su svoje znanje pretakali u život i na taj način svjedočili iman – vjerovanje i znanje koje su posjedovali.
Završit ću ovu hutbu kur'anskom dovom: „Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!“ / Al-Furqan, 74/
Mualllim: hfz.mr. Maid-ef. Ibrahimović
(islamskazajednica.ba)
Autor: Salih Indžić, gl. imam MIZ Travnik
Vjerovjesnika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta, utjecaj slatkorječivih licemjera, iskušenja prostitucije i alkohola, te nepravda vladara, praznovjerje i negiranje Božijeg određenja • Omer b. Abdul-Aziz, kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'“
Činjenica je da na trnovitom putu od bešike do mezara čovjek nailazi na mnoga iskušenja i poteškoće. Pravi vjernik se trudi da ih nadvlada, da ostane ustrajan. Taj trnoviti put Poslanik, s.a.v.s., je predočio grafikonom na pijesku: nacrtao je kvadrat i povukao jednu liniju kroz sredinu (tog kvadrata), koja je izlazila iz njega. Zatim je nacrtao manje linije sa strane okrenute prema liniji u sredini i rekao: „Ovo je čovjek, a ovo je njegova smrt (edžel), koja ga okružuje. Ova linija koja je izvan – to je njegova nada, a ove male linije jesu nevolje i nesreće (koje mu se dešavaju). Ako ga jedno promaši, pogodi ga drugo; ako ga promaši ovo, pogodi ga ono.“
Na tom putu, u toj životnoj borbi, posebnu pažnju treba obratiti na najopasnije stvari. Ali, ko će nam dati savjet koje su to najopasnije? Ima li boljeg savjetnika od onoga koji se za svoj ummet bori kao što se bori čovjek koji sjedi pored vatre koja obasjava oko sebe i sprječava mušice i skakavce da ulete u nju, a oni mu se otimaju?
Drži se džemata muslimana i njihovog imama (predvodnika)
U toku svoje poslaničke misije posljednji Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kontinuirano dvedeset i tri godine radio na prenošenju i praktičnoj primjeni kur’anskih postulata. Dvadeset i tri godine ashabi pomno prate, prenose, a neki čak i bilježe Poslanikovu riječ, postupak, reakciju. I ne samo to, ashabe interesiraju i nedaće koje će ih zadesiti u narednom periodu, pa ih Poslanik, s.a.v.s., upozorava i daje instrukcije kako se pravilno postaviti u tim vremenima iskušenja.
Tako, recimo, Huzejfe b. el-Jeman, r.a., veli: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi, pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, zaista smo bili u džahilijetu i zlu, pa nam je Allah došao sa ovim dobrom, pa da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da.’ Pa sam rekao: ‘A da li poslije tog zla ima dobra?’ Rekao je: ‘Da, ali u njemu je sumaglica.’ Rekao sam: ‘A kakva je to sumaglica?’ Rekao je: ‘Ljudi koji će se pridržavati i koji će prakticirati nečiju drugu tradiciju, a ne moj sunnet i koji će upućivati suprotno mojoj uputi. Neke njihove postupke ćeš odobravati, a neke prezirati.’ Pa sam rekao: ‘Da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da, pozivači na vratima Džehennema, onaj ko im se odazove bace ga u njega.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, opiši nam ih.’ Rekao je: ‘Ljudi naše kože i oni koji govore našim jezicima.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, šta me savjetuješ ako me zadesi to vrijeme?’ Rekao je: ‘Drži se džemata (zajednice) muslimana i njihovog imama (predvodnika).’ Pa sam rekao: ‘A šta ako ne budu imali niti džemata niti imama?’ Rekao je: ‘Skloni se od svih tih skupina, pa makar se uhvatio za stablo drveta sve dok te smrt ne zadesi, a ti u tom stanju.”
Upravo je rebiul-evvel, kao mjesec u kojem je rođen odgajatelj čovječanstva, idealna prilika za prisjećanje na iskušenja na koja nas Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava. Štaviše, on izražava svoju bojazan da će dio ummeta pokleknuti pred njima. Prisjetimo se u ovome mjesecu četiri lekcije kojima nas Poslanik, s.a.v.s., podučava. Kojih se to iskušenja za nas Poslanik, s.a.v.s. boji, pa da ih se pričuvamo?
Lekcija prva: Popravi i izbistri svoje vjerovanje, svoj ibadet
Poslanika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispoljava tu bojazan, strah, obraćajući se ashabima riječima: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A sta je to mali širk, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: ‘Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku, pa vidite hoćete li kod njih naći nagradu.’”
Bošnjaci kroz stoljeća potvrđuju stabilnost vjere, no dešavaju se tu i tamo pogreške koje se možda čine malima, ali mogu biti itekako opasne. S druge strane, borba protiv želje da drugi svjedoče našem ibadetu je konstanta. To je nešto što treba pratiti i protiv čega se valja boriti.
Uz ovo se provlači i mali širk. Poslanik, s.a.v.s., još u svoje vrijeme upozorava jednoga čovjeka na opasnost nespretno izgovorenih riječi. Čovjek je rekao: „Božiji Poslaniče, (sve) biva onako kako Allah i ti hoćete.“ (Ma ša Allah ve ši'te). Poslanik mu skreće pažnju na pogrešku: „Ne govori tako! Reci: (sve) biva onako kako Allah hoće, a zatim ti.“ (Ma ša Allah summe ši'te). Linija razgraničenja je jasna! I kod nas se, možda i nesvjesno, ali u svakom slučaju opasno, provuče: Molim te k'o Boga – ne'uzubillah, ili: Allah i ti si me uputio… Ponovimo ovu lekciju ovog rebi'ul-evvela i savladajmo gradivo.
Lekcija druga: Čuvaj se elokventnog licemjera
Drugi strah Vjerovjesnika za nas je strah od licemjera koji će podvaljivati pod plaštom vjere: „Najviše se“, kaže Vjerovjesnik, „za svoj ummet bojim svakog jezički potkovanog licemjera (‘alimel-lisan).“ To su licemjeri koji zavode mase, a ljudi ih ne mogu prepoznati. Elokventni su, slatkorječivi. Odvode u zabludu umotavajući je u zeleni celofan, prodajući pod plaštom vjere.
Abdullah b. Ubejj b. Ebi Selul je izmislio potvoru na Majku vjernika, Aišu, r.a., kako je učinila blud. Bio je vođa munafika i neprijatelj Allaha i Njegovog Poslanika, a Poslaniku je najviše zavidio zbog uticaja u društvu, jer se nadao da će on biti kralj i uglednik Arapa Medine. U tome da potvori Aišu, r.a., je vidio priliku da oslabi Poslanika, a.s., i njegove iskrene ashabe, te da ubaci klicu sumnje među muslimanske mase. Taj isti Ibn Ebi Selul, kada se jedan muhadžir posvađao sa jednim ensarijom, je rekao: „Prešli su sve moguće mjere! Vode nas u borbe, nadjačali su nas brojem, i hoće da ispadne kao što je neko rekao: ‘Goji pseto pa da te pojede!’ Tako mi Allaha, kada se vratimo u Medinu, ponosni će istjerati iz nje prezrenog“ – ponosnim smatra sebe, a prezrenim smatra Poslanika s.a.v.s. Onda se okrenuo ljudima oko sebe i rekao: „Evo šta ste sami sebi uradili, dali ste im vašu zemlju i svoj imetak ste podijelili s njima. Tako mi Allaha, kad bi ste im uskratili višak hrane koji im dajete – ne bi vas jahali za vrat, a možda bi vas i napustili, pridružujući se svojim plemenima i rođacima. Nemojte im udjeljivati imetka sve dok se ne raspadnu i ne odbiju od Muhammeda, s.a.v.s.
Zejd b. Erkam je tada rekao: “Tako mi Allaha, ti si prezren, ništavan i omražen među tvojima, a Muhammed je ponosan kod Milostivog i drag je muslimanima. Tako mi Allaha, ne volim te nakon ovoga što si rekao!” Abdulah b. Ubejj mu reče: “Šuti, samo sam se šalio.”
Kada je do Poslanika, s.a.v.s., došla vijest o događaju, uz njega je bio Omer, r.a., koji nakon što to ču reče: “Pusti me da ga ubijem o Allahov Poslaniče. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Mnogo jesribskog stanovništva bi se uznemirilo zbog toga!” Na Omerovo insistiranje, Allahov Poslanik reče: “Kako, o Omere, pa da poslije ljudi govore: Muhammed ubija svoje ashabe!”
Kur’an spominje i riječi munafika: „Oni govore: ‘Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili!’ A blaga nebesa i Zemlje Allahova su, ali licemjeri neće da shvate.“ „Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.” Sljedbenike u misiji Ibn Ebi Selula treba prepoznavati i ne potpadati pod njihov utjecaj, ma koliko elokventni bili.
Lekcija treća: Iskušenje bluda i alkohola
Nakon što očistimo svoje vjerovanje i dovedemo ga do stepena kada ono neće biti poljuljano zbog aktivnosti nekog munafika – dobrog oratora, potrebno je postaviti pregradu od štetnog utjecaja društvenih pošasti, jer i to su stvari koje nam Vjerovjesnik u hadisima o svojoj bojazni za ummet, posebno apostrofira. „Ne bojim se ni za jedno iskušenje za moj ummet kao što se bojim žena i alkohola“, veli Vjerovjesnik, s.a.v.s. Ovo je jedan od hadisa u kojima se krije potvrda istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, s.a.v.s. Blud i prostitucija u ovom vremenu su toliko rasprostranjeni da je svaki dodatni komentar suvišan.
Kurtubi, komentirajući hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., govori o nekim malim predznacima Sudnjega dana, pa spominje, između ostalog i pojavu neznanja, blud i konzumiranje alkohola u velikim količinama, veli: „U ovom hadisu imamo potvrdu istinitosti Poslanikovog, s.a.v.s., poslanstva. On je najavio neke događaje koji su se kasnije uistinu desili, pogotovo u ovom našem vremenu.“ Imam Kurtubi je rođen 578. godine po Hidžri, dakle prije više od 850 hidžretskih godina. Pitamo se šta bi rekao da je svjedokom ovoga vremena, vremena u kojem mi živimo. Ako su se ti predznaci pojavili u njegovo vrijeme, u naše su, sasvim sigurno, doživjeli svoj vrhunac!
Lekcija četvrta: Bojazan zbog iskvarene vlasti
Nisu samo društvene pošasti razlog brige Vjerovjesnika za nas. Jer, one i nisu toliko opasne ukoliko se protiv njih ima ko boriti, ukoliko sistem vlasti funkcioniše na pravim osnovama i ne da im da se umnože i rasprostrane. No, dodatni strah Vjerovjesnika, s.a.v.s., izaziva izvjesnost pojave nepravedne vlasti. „Nakon mene“, kaže Poslanik, s.a.v.s., „bojim se za svoj ummet od tri stvari: nepravde vladara (hajfes-sultan), vjerovanja u zvijezde (praznovjerja) i negiranja Božijeg određenja (kadera).“
Poslanik predizno detektira probleme muslimana današnjice. Tiranija nepravedne vlasti jako je aktualna tema. Koliko muslimanskog naroda (muslimanskih naroda) gladuje, živi sa manje od dva ili tri dolara dnevno, a kad izađu na ulicu da ispolje nezadovoljstvo, da kažu: „Hoćemo koru hljeba, hoćemo život dostojan čovjeka“ – bivaju ugnjetavani, isprebijani, pa čak i ubijani? Skoro polovina od oko 80 miliona stanovnika Egipta živi od dva dolara dnevno ili manje, što je granica siromaštva koju su odredile UN, a loš obrazovni sistem, slaba zdravstvena zaštita i visoka nezaposlenost mnogima su uskratili zadovoljavanje i najosnovnijih životnih potreba. Isto je i u Jemenu (45% siromašnih), Tunisu, slično u Alžiru (23% siromašnih), Libiji (33%), Jordanu (14,2%), Maroku (15%), Siriji… Nezaposlenost, apatija, revolt zbog autokratskih režima koji su decenijama na vlasti – osnovne su odrednice stanja nekih muslimanskih zemalja, posebno sjevernoafričkih.
Ebu Hurejre prenosi da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ako budeš dugog vijeka, možda ćeš dočekati da vidiš ljude koji dolaze (započinju svoj dan) praćeni Allahovom srdžbom, a odlaze (završavaju svoj dan) praćeni Njegovim prokletstvom. To su oni u čijim rukama su (bičevi) poput kravljih repova (kojima udaraju ljude).” Ove riječi Poslanika shvatamo i kao aluziju na aladare koji svoj narod tretiraju kao stoku. Ebu Hurejre to vrijeme nije dočekao, ali mi zasigurno jesmo. Samo što su ovi današnji još sofisticiraniji: pored kandžija, štapova, batina, konja i deva (!), koje smo mogli vidjeti na kairskom trgu Tahrir, tu su još i suzavac, vodeni topovi, gumeni meci, pravi meci…
Dvojica Omera
Historija islama nam opisuje neke događaje ovjekovječene u likovima dvojice pravednih halifa, istoimenjaka, događaje koji su dijametralno suprotni našoj surovoj stvarnosti. Bili su to dvojica Omera, oličenje pravde, zaštitnici obespravljenih, kamen-temeljac pravičnosti i sistema vrijednosti.
Tako, historija nam kazuje da je Omer ibnul-Hattab, r.a., jednom prilikom obilazio svoje podanike zamotan u svoju odjeću kako ga ljudi ne bi prepoznali, jer je želio da sazna istinsko stanje i situaciju ljudi koji su njemu potčinjeni. Ugledao je jednu staricu kojoj je prišao i nazvao joj selam, a zatim je upitao: “Šta misliš o Omeru?” Starica na to pitanje odgovori: “Neka ga Allah zbog mene ne nagradi.” Omer upita: “A zašto?” Ona reče: “Zato što mi on, tako mi Allaha, nije dao ni jednog dinara niti dirhema još otkako je postao vladar.” Omer uzvrati na to riječima: “A šta Omer zna kako je tebi kad ti ovdje živiš (tj. daleko tako da nema informaciju o njoj)?!” Starica opet odgovori: “Subhanallah (slavljen neka je Allah)! Allaha mi, nisam mislila da će iko preuzeti na sebe obavezu brige o ljudima, a da nije upoznat sa onim što se nalazi između istoka i zapada (odnosno o svim stanovnicima islamske države od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada).”
Te njezine riječi rasplakaše Omera, pa reče: “Teško tebi Omere! Svi, pa čak i starice su boljeg razumijevanja od tebe!” Nakon toga joj reče: “Allahova robinjo, pošto ćeš mi prodati tu svoju žalbu u kojoj se žališ na Omera da ti je nanesena nepravda?” Starica reče: “Ne šali se sa mnom, Allah ti se smilovao!” On joj na to odgovori: “Ja se ne šalim”, pa je ostao sa njom sve dok nije otkupio njenu žalbu na nepravdu za dvadeset i pet zlatnika.
U tim momentima su naišli Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes'ud, r.a., pa su mu se obratili na slijedeći način: “Esselamu alejke, o vladaru pravovjernih!”, a čuvši te riječi starica rukom pokri svoju glavu i reče: “Teško meni, kritikovala sam u lice vladara pravovjernih!” Omer joj reče: “Ne boj se, Allah ti se smilovao!” Zatim je zatražio komad platna na koji će nešto napisati, ali ga nisu mogli naći, pa je pocijepao dio svoje odjeće i na njemu napisao slijedeće riječi: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je potvrda da je Omer od te i te žene otkupio njezinu žalbu za učinjenu nepravdu prema njoj za dvadeset i pet zlatnika otkad je preuzeo upravljanje hilafetom pa sve do tog i tog dana. Ako na mahšeru pred Allahom bude tvrdila da Omer nije ispunio svoju obavezu prema njoj, nek se zna da je Omer čist i nevin pred tim eventualnim optužbama.” Svjedoci su bili Alija b. Ebi Talib i Abdullah b. Mes'ud. Taj komad platna Omer je poslao svom sinu i naredio mu: “Kada umrem, taj komad platna stavite u moje kefine, kako bih sa njim sreo svoga Gospodara.”
U doba vladavine halife Omera ibnul-Hattaba, r.a., muslimane je zadesila glad, pa je halifa sebi zabranio konzumiranje masla, mlijeka i maslina. Na njegovom tijelu su se nazirali znaci gladi, pa su mu na to skrenuli pažnju, a on reče: „Tako mi Allaha, neću okusiti masla, sve dok ga siromašni muslimani ne budu imali.“ Jedan od ashaba, r.a., je kazao: „Da ova glad nije prošla, Omer bi umro od brige za stanjem muslimana.“
I drugi Omer, Ibn Abdul-Aziz, kojeg smatraju petim hulefair-rašidinom, a koji je vladao samo dvije godine, pokazao je umijeće vladanja i vrhunac razumijevanja za stanje muslimana. Kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, napisao mu je i poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'“
A kada mu je kćerka poslala biser i poručila mu: „Voljela bih da mi pošalješ biser sličan ovom kako bih od njega napravila naušnice“, kao odgovor na tu njenu želju poslao joj je dvije žeravice i poručio: „Ako možeš od ove dvije žeravice napraviti naušnice, poslat ću ti biser koji si tražila!“
Upravo takvi postupci su rezultirali takvim (blago)stanjem u kojem se nije imao kome dati zekat. Jahja ibn Se'id, Allah mu se smilovao, je rekao: „Omer ibn Abdul-Aziz me poslao na čelu ljudi koji su bili zaduženi da sakupljaju zekat u Africi (!), pa smo to i izvršili. Zatim smo tražili siromahe da im podijelimo zekat, ali ih nismo našli. Omer ibn Abdul-Aziz je ljude učinio bogatim. Na kraju sam odlučio da od prikupljenog zekata oslobodim robove, pa sam to i učinio.“
Vratimo se ponovo u surovu stvarnost, pa ćemo vidjeti da, dok ljudi ostaju bez posla i gladni, supruge pojedinih muslimanskih vladara današnjice, bježeći od tog istog naroda, sa sobom odnose tonu i po zlata i nakita, a na raznoraznim bankovnim računima su nagomilane basnoslovne cifre. Ta otuđenost od naroda nas asocira na izjavu koja se pripisuje Mariji Antoaneti, a koja je, navodno, 5. oktobra, 1789. godine, dakle u vrijeme Francuske revolucije, dok se povorka žena kretala od Pariza prema Versaillesu, poručila: „Ako nemate hljeba, jedite kolače!“ I ponovo: Upravo takvi postupci su rezultirali ovakvim stanjem.
Posljednje dvije poruke Vjerovjesnika su jednako bitne za nas i zahtijevaju da im se pristupi krajnje ozbiljno. Gatanje zvijezdama i drugim nebeskim tijelima je i danas jako prisutno kroz horoskope i jako mnogo je onih kojima je najvažnija stranica dnevne štampe – upravo horoskop. I negiranje Božijeg određenja, iako je jedan od temelja imana, u vrijeme prethodnog državnog uređenja, pustio je svoje korijenje, te ga se treba pričuvati.
(preporod.com)
U jednom od statusa na Facebooku sam pozvao osobe koje me prate i čitaju moje pisanje na Facebooku da napravimo zaokret. Zaokret, u smislu, da ističemo dobro oko nas. Da hvalimo vrijedne postupke i da čestitamo ljudima na njihovim postupcima i djelima od kojih imaju koristi drugi ljudi.
Jedan dobar prijatelj je, Allah mu podario svako dobro, u komentaru postavio dilemu:
Da li je ispravno nekoga hvaliti?
Tako je nastao ostatak ovoga teksta.
Postoje situacije kada hvaljenje nekoga nije ispravno, a to je kada onaj koji hvali ima druge namjere – želi od hvaljenog dobiti nešto zauzvrat ili u njegovim očima sebe uzdići ili pak u tome pretjeruje.
Muhammed el – Gazali, u knjizi Karakter muslimana, nakon citiranog hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a. i bilježi Tirmizi: „Božiji Poslanik s.a.v.s. nam je naredio da u lice hvalilaca bacimo pijesak” kaže:
„Komentatori hadisa kažu da se pod hvaliocima ovdje misli na one kojima je hvaljenje ljudi postalo navika. Na taj način se oni hrane na račun hvaljenoga. A što se tiče onoga ko hvali neki lijep postupak ili pohvalno djelo – kako bi druge podstakao na činjenje sličnih djela – taj se ne ubraja u hvalioce.
Vjernik treba da se zaustavi na granicama umjerenosti i da nastoji da čovjeka koga hvali ne izloži narcisoidnosti i oholosti.
Ebu Bekre prenosi: Jedan čovjek je pohvalio nekoga u prisustvu Božijeg Poslanika s.a.v.s.:
„Ušuti, otkinuo si glavu svome bratu!“ponovi Poslanik a.s. tri puta. Zatim nastavi:
“Ko zaista mora pohvaliti svoga brata neka kaže: Smatram tog čovjeka takvim, a Allah će ga najbolje ocijeniti… Samo Allah zna ljudske vrline. Čovjek treba da se ogradi i kaže: Smatram da je taj čovjek učinio to i to djelo…, ukoliko zna da je on doista to učinio…“ (Buhari)“
Prethodni citat iz knjige Karakter muslimana, koji uključuje i hadise Muhammeda a.s., nam kazuje da hvaljenje nekoga ovisi od motiva onoga ko hvali i način kako to čini.
Uzvišeni Allah s.a.v.s. hvali poslanike u Kur'anu, a Poslanik s.a.v.s. je konkretno hvalio neke od ashaba. U islamskoj literaturi nalazimo mnogo mnogo predaja u kojima se hvale velikani u znanju, oni koji su činili dobro zajednici na neki način,…
Pohvala nekoga ili pohvala nečijeg dobrog djela, ako je iskrena, ne samo da je znak priznanja da se cijeni njegovo djelo nego je motivacija za ona buduća.
Može se pohvaliti grupa ljudi zbog djela, džemat, selo, grad,…
Tirmizi i Ebu Davud u svojim Sunenima bilježe hadis: “Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu“. Kako izraziti zahvalnost nekome osim da mu damo do znanja da cijenimo njegov postupak.
Kamo puste sreće da mi Bošnjaci pretjerujemo u pohvalama jedni drugih, bodrenju jedni drugih, izražavanju priznanja jedni drugima, …. bar pola koliko smo spremni zamjeriti, kritikovati i nipodaštavati djela jedni drugih.
Interesantno je kako nalazimo toliko motivacije i smatramo vlastitom veličinom kritikovati sve i svakoga, a opet kako teško nalazimo spremnosti da nekoga pohvalimo, da priznamo nečija dobra djela, da mu čestitamo, da ga bodrimo, da ga motiviramo…
Zamislimo da se svaki dobar postupak, recimo, svoga djeteta ignoriše i da ga popratimo šutnjom i ravnodušnošću, a da se svaki promašaj, greška i nesnalaženje u nekom momentu poprati kritikama, uvredama i ismijavanjima?
U hadisu kojeg prenosi Aiša r.a. stoji da je Poslanik a.s. rekao: “Kome bude učinjeno dobro, neka uzvrati istom mjerom. Ako to nije u stanju, onda neka dobročinitelja spominje po dobru jer spominjanje po dobru dovoljna je zahvala, a ako ni to ne može, onda neka uči dovu za njega.”
O razlozima zašto nismo spremni da nekoga pohvlaimo, ako Bog da, pisaćemo negdje kasnije.
Molimo Uzvišenog da nam da da budemo prije svega Njemu zahvalni na svemu čime nas on daruje.
Molimo Ga da nam da pameti i mudrosti da zahvaljujemo i Njegovim robovima, dobročiniteljima, koji nam čine dobro.
Molimo Ga da iz naših grudi izbaci permanentne kritike, osude, napade i nipodaštavanja djela drugih ljudi, a da nam da spremenosti da cijenimo, poštujemo i javno govorimo dobro o ljudima koji čine ljudima dobro.
Allahumme, amin.