SAŽETAK: U ovom eseju autor oslovljava pitanje nužnosti impregniranja vrijednosti mira, svetosti, morala, vjerskoga znanja i vjerske spoznaje u planove i programe islamskih nauka danas. Autor smatra da konflikti i ratovi u tradicionalnim zemljama islama, kao i u mnogim tradicionalnim islamskim i muslimanskim društvima, traže od muslimanskih intelektualaca i ‘ālima da hitno razmotre zadaću/zadaće islamskih nauka danas. U ovom eseju se posebno ističe potreba depolitiziranja, deideologiziranja i desektariziranja programa islamskih nauka danas.

Ključne riječi:
islamske nauke, vrijednosti, mir, svetost, moral, vjera i vjerska spoznaja, savremenost, moderne egzaktne nauke

Autor: Prof. Dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Uvod¹

Pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” može se, na prvi pogled, učiniti kao provokacija. Doista, zar se to ne zna šta je zadaća islamskih nauka?! I zar se ta zadaća ne zna uvijek, pa i u današnjem vremenu?! I zar baš ta zadaća nije uvijek bila jasna alimima, islamskim i muslimanskim znalcima i umnicima?

Dobro je, naravno, da se pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” poprati s ovim i mnogim drugim pitanjima, pa i komentarima koji odbacuju i samu pomisao da se treba, može i mora propitivati zadaća islamskih nauka danas.

Ali, s druge strane, ima i onih koji se s pravom pitaju ne samo o tome “šta je zadaća islamskih nauka danas”, već i o tome šta je zadaća islamskih nauka u ovim godinama, pa i desetljećima, međumuslimanskog divljačkog klanja i krvoprolića?!

K tome, kako defnirati zadaću islamskih nauka u današnjim vremenima jedne široke konfrontacije mnogih muslimana i Zapada, odnosno Zapada i mnogih muslimana?

Sve ovo samo po sebi govori da ima mnogo ljudi unutar akademskih islamskih i muslimanskih krugova, pa i onih izvan islamske i muslimanske akademske “orbite”, koji žele da vide, sagledaju i definiraju zadaću islamskih nauka danas. Oni su svjesni da se pitanje o zadaćama islamskih nauka danas mora postavljati.

Recimo odmah da mi, sa svoje strane, smatramo da islamske nauke (aqāi’d, tafsīr, ḥadīṯ, fiqh…) danas imaju mnoge zadaće na poljima razvijanja i razbuđivanja svijesti o vrijednostima:

a) mira,
b) svetosti,
c) morala,
d) vjerskoga znanja, i
e) vjerske spoznaje.

U nastavku ovog eseja, govorit ćemo o ovim vrijednostima u kontekstu važnog pitanja o zadaći ili zadaćama islamskih nauka danas.

1. Islamske nauke i širenje projekata mira

Za mene je mir danas jedna od najvećih vrijednosti. Stoga o vrijednosti mira u kontekstu zadaće islamskih nauka ja ovdje prvo govorim. Pritom mislim da nema pravog niti izvornog doživljaja fenomena svetog bez mira. Uostalom, sam Bog je i Mir (as-Salām)², a On je, također, i Sveti (al-Quddūs)³.

Ne bismo trošili riječi, ni vrijeme, u opisivanju stanja u današnjem svijetu, kao i u svijetu obilježenom muslimanima danas. Poznate su ra zmjere mnogih ratnih katastrofa koje se svakodnevno događaju. Uloga islamskih nauka danas mora se redefinirati prije svega u vezi sa širenjem projekata mira u svijetu općenito, te u vezi s promoviranjem mira u muslimanskim društvima i među muslimanskim zajednicama posebno.

Islamske nauke s područja tumačenja Kur’āna, Ḥadīsa i islamske tradicije općenito danas moraju osloviti uzroke međumuslimanskih sukoba, kao i uzroke podjarivanja jednog sveopćeg sukoba muslimana s nemuslimanskim segmentima čovječanstva, sa Zapadom prije svega. Islamske nauke se danas trebaju odlučno suprotstaviti takvoj atmosferi sukoba.

Naravno, dok se bavimo ovim problemima, mi ne smijemo napraviti još veće probleme. Ovo, između ostalog, znači da muslimanski intelektualci i ‘alimi moraju relaksirati svoj odnos prema davnim epohama povijesti. Nama muslimanima izučavanje povijesti koristi samo onda kad se povijest izučava zarad mira u sadašnjosti.

Naravno, mi nismo naivni i nipošto ne smatramo da bi jedno sveopće pacificiranje koncepata islamskih nauka riješilo sve konflikte današnjeg svijeta. Ali smatramo da bi jedno takvo miroljubivo konceptualiziranje islamskih nauka danas pomoglo ublažavanju katastrofe u kojoj se nalazi jedan veliki dio muslimanskog svijeta.

Ako su u devetnaestom i dvadesetom stoljeću prevladavala ideološka tumačenja Kur’āna i islama, jer su mnogi muslimani smatrali da se na temelju samih vrela islama trebaju spraviti ideološke, osloboditeljske, preporodne i protukolonijalne teorije, danas se posvuda osjeća potreba da se u vrelima islama, u Kur’ānu i Ḥadīṯ u prije svega, treba iznova raskriti njihova univerzalna poruka o Bogu, svijetu i čovjeku, sve to na miran način. Valjda je danas jasnije nego li ikada prije da ni Kur’ān, niti Ḥadīṯ, nisu štiva ideologije, revolucije, ekonomije… Ni Kur’ān ni Ḥadīṯ nisu sami po sebi državni ustav, niti partijski program.

U najkraćem, štiva Kur’āna i Ḥadīṯa nude vijesti o Bogu, svijetu i čovjeku na način razbuđivanja čovjekova srca, uma i osjećanja za vjeru, za razjašnjenje onih krajnjih pitanja s kojima se suočava čovjekova sudbina. Mislim da se na ovom pravcu trebaju univerzalizirati veliki temati islamskih nauka danas.

I sa tih polazišta potrebno je da islamske nauke stupe u dijalog s današnjim pravcima u egzaktnoj nauci, u javnome mnijenju, u demokratskim gibanjima u svijetu.

Ali, da bi se islamske nauke danas univerzalizirale na pravcima afirmiranja vrijednosti mira, prethodno je te nauke potrebno deideologizirati, depolitizirati, osloboditi od sekta ške osakaćenosti.

Naravno, tek tada će naučavanja islamskih nauka početi zračiti mirom i promovirati mir. Tek tada će te nauke opet početi zračiti svojim svetim inspiracijama i sadržajima. Sam Kur’ān nas savjetuje da se iz njegova osebujnog sadržaja treba slijediti prije svega ono čime ljudi mogu činiti lijepo i dobro (al-iḥsān). Kur’ānski redak:allaḏīna yastami‘ūna l-qawla fa yattabi‘ūna aḥsanahū (“Koji Govor [Kur’ān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu.” – “Who hear advice [of the Qur’ān] and follow the best thereof“⁴ izravno nas podučava da iz samog Kur’āna uzimamo prije svega ono što ima za posljedicu mir, dobrotu i ljepotu, te duboki doživljaj svetog. Stoga je u današnjem redefiniranju islamskih nauka potrebno staviti akcenat na univerzalna učenja Kur’āna te na općečovječanske poruke Kur’āna, Ḥadīṯ a i islama koje pozivaju miru.

Kad ovo kažemo, mi imamo u vidu potrebu da se iz jedne perspektive mira i iz perspektive svetosti započnu danas iznova pisati duhovni komentari Kur’āna, duhovne teološke rasprave, biografije o Muhammedu, alejhiselam. Smatramo da je to mnogo prioritetnije od političkog banaliziranja Kur’ānskog teksta ili sektaškog iskrivljavanja izreka Kur’āna i Ḥadīṯa.⁵

2. Islamske nauke i razbuđivanjesvijesti o moralu

Mislim da nisam usamljen među onima koji smatraju da kur’ānske vijesti o Bogu imaju prije svega jednu važnu ulogu izvora iz kojeg se izvode moralna važenja i moralne vrijednosti. Naravno, Kur’ān sam po sebi nije nikakva moralka. Kur’ān je Božija objava te je kao takav izvor i za čovjekova moralna kontempliranja. Zato što je slobodno biće, ili što smatra da je slobodno biće, čovjeku je zadat moral. To znači da se ne smije učiniti sve što čovjek može učiniti. Islamske nauke ovo danas trebaju afirmirati u jednom savremenom jeziku, razumljivom današnjim generacijama.

Kur’ānska kazivanja o minulim narodima i pokoljenjima nisu toliko kazivanja o tome u šta su ti narodi vjerovali, već su to prije svega kazivanja o ogavnim zlima koje su ti davni naraštaji činili. Stoga je posve razumljivo da islamske nauke u svakom vremenu treba da iz vrela islama, iz Kur’āna prije svega, deriviraju moralna načela za život muslimana.

Nažalost, danas u islamskim naukama lahko prepoznajemo nemoralne metodologije u tumačenju islamskih izvora. Ako se tumačenjem Kur’āna opravdava dnevna politika, ako se danas na temelju nakaradnih tumačenja Kur’āna većina čovječanstva proglašava nevjernicima, ako se koristi Kur’ānski tekst za anatemiziranje miliona muslimana – tad u svemu tome vidimo posezanje za pogrešnim metodologijama u tumačenju islamskih izvora. A tada prije svega strada moral kao vrijednost. A na kraju tog procesa strada sama vjera u Boga.

Da bismo se tome suprotstavili, i da bismo afirmirali moral u metodologiji islamskih nauka danas, nužno je podsjetiti na nekoliko važnih načela tradicionalnog tumačenja Kur’āna:

Prvo, nikad se ne smije izdvajati neki redak ili āyat / ājet Kur’āna i tretirati ga izolirano od cjeline Kur’āna;

Drugo, nikad se ne smije nekom retku Kur’āna davati značenje isključivo u skladu sa svojim pragmatičnim i trenutačnim ciljevima koji nam dolaze iz politike, mezheba, sekte;

Treće, ne smije se u neki redak Kur’āna ili u āyat / ājet na kategoričan način učitavati značenje strano cjelokupnoj tradiciji komentiranja Kur’āna unutar cjeline islama kao vjere, kao kulture i civilizacije.

Nažalost, danas se na mnogim tradicionalnim islamskim univerzitetima često postupa protivno upravo navedenim načelima. Na nemoralan način se ruši hijerarhija znanja ili izvora islama Ḥadīṯ u se nerijetko daje prednost pred tekstom Kur’āna. Također, jedan dio Kur’āna se na nepomirljiv način suprotstavlja drugom dijelu Kur’āna. Tako mnogi današnji ‘ālimi jedan dio Kur’āna svađaju s drugim dijelom Kur’āna, ili, pak, jedan dio ḥadīṯkog korpusa svađaju s cijelim Kur’ānom.

Tragično je da se u takvim kvazi-metodologijama tumačenja izvora islama izgubila moralna odvažnost učenjaka i ‘ālima.

Danas smo, ne tako rijetko, svjedoci kako se ugledni ‘ālimi i profesori islamskih univerziteta javljaju na televiziji ili u medijima kao najokrutniji egzekutori svojih protiv nika, kao sudije koje ih osuđuju na smrt. Ta ružna pojava pokazuje da se mora pod hitno relaksirati diskurs islamskih nauka. Rezultati istraživanja u islamskim naukama moraju uroditi darovima duhovnog mira i spokoja te širenja moralnih vrijednosti i vjere u Boga kao radosti, a ne kao tragedije i stradanja. Islamske nauke danas trebaju da daju svoj doprinos da se islam prestane opisivati i prikazivati kao jedna zastrašujuća religija!

Vraćanje moralne osjetljivosti u koncepte i metodologije islamskih nauka danas jeste zahtjev od hitne važnosti. Ovim vraćanjem će studenti i profesori islamskih nauka iznova raskriti one prioritete u čitanju i izučavanju islamskih vrela, Kur’āna prije svega.

Također, ponovno insistiranje na moralnim konceptima koji se izvode iz Kur’āna doći ćemo u priliku da smanjimo ili na minimalnu mjeru svedemo banaliziranja koja vidimo na planu takozvanog “naučnog tumačenja” Kur’āna i njegove poruke.⁶

3. Islamske nauke i pitanje vjerskog znanja i vjerske spoznaje

Dopustite mi da na ovom mjestu u svojoj besjedi ustvrdim da se vjera u Boga u čovjeku i s čovjekom javlja ne u prvom redu kao privilegija, već kao velika obaveza, moralna prije svega. Za razliku od svjetova minerala, flore i faune, pred čovjekom uvijek stoji ćudoredni polog i moralni zahtjev da se nadvisi, da bude bolji i plemenitiji. Vjera u Boga o kojoj čitamo u Kur’ānu poziva upravo tome. Uvijek je vjera u Boga uzimala za ruku čovjeka i vodila ga nekamo dalje, nekuda iznad one puke putene ljudske prirode. Dakako, mnogima se može činiti da vjera ovim svojim zahtjevima stavlja puno pred čovjeka, da sva ta bremena čovjek ne može iznijeti na svojim plećima, ili će ih jedva iznijeti, itd.

Vjerovatno se tu nalaze razlozi onih mnogolikih kur’ānskih bodrenja da čovjek u vjeri izdrži, da vjeru doživi kao uzvišenu obavezu. Naravno, tim “vjerskim zovom” čovjek ne poništava, niti ponižava, svoje bivanje u onim životnim činjenicama koje su zajedničke čovjeku, mineralima, flori i fauni. Naprotiv, ovim se “vjerskim zovom” čovjeka uči – kroz jedno uzvišeno vjersko znanje – da na svoje biološke dimenzije pogleda iz perspektive onih horizonata koji su pred čovjekom rasprostranjeni kao mnogolike duhovne mogućnosti. Baš stoga je vjera u Boga obaveza, zato što je čovjek sam sebi obaveza, stalno i iznova. Islamske nauke danas trebale bi afirmirati ovo načelo iz same srži vjerskog znanja, a one su to načelo afirmirale još u doba svoga nastanka, napose u svome klasičnom dobu.

Kad govorimo o tome da islamske nauke treba da danas afirmiraju svojevrsno vjersko znanje i vjersku spoznaju, mi mislimo prvo na okolnosti u kojima današnji čovjek živi. Ovo je epoha milijardi mašina, ovo je epoha kad je životna sredina opkoljena tehnikom i sistemima za koje nema nikakve dileme da su ljudski i da su od samog čovjeka uspostavljeni.

Ali, unatoč svemu, temeljne osobine ljudske naravi i ljudskog bića nisu se promijenile. I dalje žene nose svoj plod devet mjeseci, ljudi i dalje umiru, i dalje živimo unutar “graničnih situacija” o kojima govori Karl Jaspers. Naime, moderne egzaktne nauke nisu iz svijeta čovjeka i čovječanstva odstranile ni smrt, ni bolest, ni zemljotres, ni poplave, ni cunamije, niti ijednu od onih desetak ili petnaest osnih tema o kojima govore sve svjetske religije, a islam napose. Ukratko rečeno, egzaktne nauke nisu učinile čovjeka vječnim bićem.

Upravo s područja vjere i vjerske spoznaje islamske nauke danas treba da oslove ova pitanja u jeziku koji je razumljiv današnjim naraštajima, medijima i sistemima komuniciranja. Jer, naime, tehnika i mašina nisu nas lišile naše usamljenosti, nisu nas lišile naših iskonskih moralnih dilema. I dalje pred čovjekom stoji vjerska i moralna zadaća potrage za vječnošću. Bog nam za ovo nudi svoju ruku.

Na samom kraju ove svoje besjede, dopustite mi da posebno ukažem na nekoliko teza za koje smatram da se danas trebaju ugraditi u programe i metodologije islamskih nauka, kao i u programe podučavanja u medresama i na islamskim univerzitetima. Te teze sažeo sam u sljedeće izreke:

• Islam nije privilegija, već moralna obaveza, skup plemenitih dužnosti prema ljudima, ženama i muškarcima, prema životu i životnoj sredini, prema Bogu.
• Ne može se sklopiti savez s Bogom protiv drugih ljudi, drugih religija, drugih vjera i drugih strana svijeta.
• Čovjek koji povjeruje u Boga ne postaje Bog, već i dalje ostaje čovjek, rob Božiji, štovatelj Božiji!
• Vjera u Boga čovjeku ne daje za pravo da u svoje ruke uzme Božanske prerogative raspolaganja životima i smrtima ljudi i stvorenja.
• Za svetim se treba posezati kao sredstvom za postizanje mira s Bogom, ljudima, prirodom.
• Sveto ne treba voditi u nasilje, inače postaje najgore zlo.
• Muslimani danas treba da prestanu čitati Kur’ān na način diktiranja napisane optužnice protiv drugih muslimana, protiv kršćana, jevreja i drugih vjernika i nevjernika.
• Pomirenje s Bogom za posljedicu treba imati pomirenje s drugim ljudima, kao i poštovanje drugih kultura i tradicija.
  Kur’ān treba čitati kao Božanski zov svima da se natječu u dobrim djelima.
• Muslimani treba da pristupe kritičkom čitanju svoje povijesti, potrebno je da prestanu izmišljati mnogolika pretjerivanja o svome davnašnjem “zlatnom dobu”.
• Muslimani treba da oslove svoje stanje u savremenosti. To treba da učine iz same savremenosti i jezikom savremenosti.

Eto, dragi prijatelji, samo sam ovo htio kazati sebi i svima nama danas i na ovom mjestu. (…)

(Novi Muallim)

Behram-begova medresa u Tuzli je još jednom pokazala da je vodeća škola u Tuzlanskom kantonu. Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona je na svojoj zvaničnoj web-stranici (pztz.ba), u kategoriji Srednje obrazovanje, podkategoriji Vrednovanja škola, objavio rezultate vrednovanja srednjih škola na području Tuzlanskog kantona.

U rangu svih srednjih škola, Behram-begova medresa u Tuzli je zauzela prvo mjesto, s ukupno ostvarenih 7273,44 bodova ispred drugoplasirane Srednje muzičke škole Tuzla i trećeplasirane Mješovite srednje škole Hasan Kikić iz Gradačca.

U rangu gimnazija Medresa je također prva, ispred Gimnazije Mustafa Novalić iz Gradačca i trećeplasirane Međunarodne srednje škole iz Tuzle.

Vrednovanje svih srednjih škola na području Tuzlanskog kantona vršili su zaposlenici Pedagoškog zavoda Tuzlanskog kantona, a po Instrumentariju Zavoda.

Rang listu svih srednjih škola možete pogledati ovdje.

(bir.ba)

Na Generalnoj Skupštini UNESCO-a održanoj 30. oktobra u Parizu, Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i Sarajevska Hagada upisani su u Registar Memorija svijeta, posvećen pokretnoj svjetskoj kulturnoj baštini. Ovim upisom je BiH dobila svoja prva dva dobra upisana u registar uspostavljen 1997. godine, s ciljem očuvanja dokumentarne baštine od svjetskog značaja (dokumenti, rukopisi, bibliotečka, muzejska i arhivska građa ili kolekcije) u kojega je do sada upisano 348 stavki.

O značaju programa Memorija svijeta govorio je šef Ureda UNESCO-a u BiH Siniša Šešum, naglasivši da se time skreće pažnja na pokretna kulturna dobra, jer je do sada fokus uvijek stavljan na Listu svjetske baštine UNESCO-a temeljene na nepokretnom kulturno-historijskom naslijeđu. Takođe, Šešum naglašava da je, za razliku od Hagade, Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke u taj registar upisana uvjetno jer je potrebno uraditi manje dopune.

”Bosna i Hercegovina ima jako puno pokretnih dobara i ovo je još jedan od vidova njihove promocije. Ta dobra se čuvaju na različitim mjestima i u institucijama BiH. Vrlo je bitno reći da je ovo početak promocije pokretnih kulturnih dobara u BiH, jer imamo jako puno toga što se može pokazati, te mislimo da će upis ova prva dva dobra biti inicijalna kapsula koja će privući ostale da promovišu sve one vrijednosti koje BiH ima”, istakao je Šešum.

Kolekcija rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu sadrži 10.585 unikatni rukopisa, koji su sastavni dio oko 20.000 većih i manjih djela iz islamskih nauka, orijentalnih jezika, lijepe književnosti, filozofije, logike, historije, medicine, veterinarstva, matematike, astronomije i drugih nauka. Najstariji sačuvani rukopis iz te kolekcije datira iz 1106. godine. Mnogi rukopisi se odlikuju izvanrednom kaligrafijom i raznovrsnim ukrasima. Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke predstavlja pet posto preostalog ukupnog broja pisanih spomenika BiH iz osmanskog perioda, te se smatra najvrijednijom zbirkom te vrste danas na Balkanu.

Mustafa Jahić, bibliotekar na Rukopisnoj građi, govoreći o značaju upisa u Registar ističe: “Svakako, to je za nas veliko priznanje i s obzirom na to da će sada ova kolekcija rukopisa postati i na zvaničan način dio ukupne svjetske baštine i da će se Biblioteka afirmirati još više ne samo kod nas nego i u svijetu kao jedan nezaobilazan centar za istraživanje kulturne baštine, odnosno rukopisne građe na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.”

Sarajevska Hagada izuzetan je primjer srednjovjekovne hebrejske dekorativne umjetnosti. Rukopis je napisan na pergamentu, s nizom vrhunskih ilustracija i spada među najpoznatije i najljepše hebrejske iluminirane rukopise iz srednjeg vijeka u svijetu. Sarajevska Hagada je nastala sredinom 14. vijeka, pretpostavlja se u sjevernom dijelu Španije. Godine 1894. kupio ju je Zemaljski muzej BiH od tadašnjeg vlasnika porodice Koen, a 2003. je proglašena pokretnim nacionalnim spomenikom BiH.

(ghb.ba)

Autor: Salih Indžić, gl. imam MIZ Travnik

Vjerovjesnika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta, utjecaj slatkorječivih licemjera, iskušenja prostitucije i alkohola, te nepravda vladara, praznovjerje i negiranje Božijeg određenja • Omer b. Abdul-Aziz, kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'“

Činjenica je da na trnovitom putu od bešike do mezara čovjek nailazi na mnoga iskušenja i poteškoće. Pravi vjernik se trudi da ih nadvlada, da ostane ustrajan. Taj trnoviti put Poslanik, s.a.v.s., je predočio grafikonom na pijesku: nacrtao je kvadrat i povukao jednu liniju kroz sredinu (tog kvadrata), koja je izlazila iz njega. Zatim je nacrtao manje linije sa strane okrenute prema liniji u sredini i rekao: „Ovo je čovjek, a ovo je njegova smrt (edžel), koja ga okružuje. Ova linija koja je izvan – to je njegova nada, a ove male linije jesu nevolje i nesreće (koje mu se dešavaju). Ako ga jedno promaši, pogodi ga drugo; ako ga promaši ovo, pogodi ga ono.“

Na tom putu, u toj životnoj borbi, posebnu pažnju treba obratiti na najopasnije stvari. Ali, ko će nam dati savjet koje su to najopasnije? Ima li boljeg savjetnika od onoga koji se za svoj ummet bori kao što se bori čovjek koji sjedi pored vatre koja obasjava oko sebe i sprječava mušice i skakavce da ulete u nju, a oni mu se otimaju?

Drži se džemata muslimana i njihovog imama (predvodnika)

U toku svoje poslaničke misije posljednji Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kontinuirano dvedeset i tri godine radio na prenošenju i praktičnoj primjeni kur’anskih postulata. Dvadeset i tri godine ashabi pomno prate, prenose, a neki čak i bilježe Poslanikovu riječ, postupak, reakciju. I ne samo to, ashabe interesiraju i nedaće koje će ih zadesiti u narednom periodu, pa ih Poslanik, s.a.v.s., upozorava i daje instrukcije kako se pravilno postaviti u tim vremenima iskušenja.

Tako, recimo, Huzejfe b. el-Jeman, r.a., veli: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi, pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, zaista smo bili u džahilijetu i zlu, pa nam je Allah došao sa ovim dobrom, pa da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da.’ Pa sam rekao: ‘A da li poslije tog zla ima dobra?’ Rekao je: ‘Da, ali u njemu je sumaglica.’ Rekao sam: ‘A kakva je to sumaglica?’ Rekao je: ‘Ljudi koji će se pridržavati i koji će prakticirati nečiju drugu tradiciju, a ne moj sunnet i koji će upućivati suprotno mojoj uputi. Neke njihove postupke ćeš odobravati, a neke prezirati.’ Pa sam rekao: ‘Da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da, pozivači na vratima Džehennema, onaj ko im se odazove bace ga u njega.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, opiši nam ih.’ Rekao je: ‘Ljudi naše kože i oni koji govore našim jezicima.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, šta me savjetuješ ako me zadesi to vrijeme?’ Rekao je: ‘Drži se džemata (zajednice) muslimana i njihovog imama (predvodnika).’ Pa sam rekao: ‘A šta ako ne budu imali niti džemata niti imama?’ Rekao je: ‘Skloni se od svih tih skupina, pa makar se uhvatio za stablo drveta sve dok te smrt ne zadesi, a ti u tom stanju.”

Upravo je rebiul-evvel, kao mjesec u kojem je rođen odgajatelj čovječanstva, idealna prilika za prisjećanje na iskušenja na koja nas Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava. Štaviše, on izražava svoju bojazan da će dio ummeta pokleknuti pred njima. Prisjetimo se u ovome mjesecu četiri lekcije kojima nas Poslanik, s.a.v.s., podučava. Kojih se to iskušenja za nas Poslanik, s.a.v.s. boji, pa da ih se pričuvamo?

Lekcija prva: Popravi i izbistri svoje vjerovanje, svoj ibadet

Poslanika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispoljava tu bojazan, strah, obraćajući se ashabima riječima: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A sta je to mali širk, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: ‘Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku, pa vidite hoćete li kod njih naći nagradu.’”

Bošnjaci kroz stoljeća potvrđuju stabilnost vjere, no dešavaju se tu i tamo pogreške koje se možda čine malima, ali mogu biti itekako opasne. S druge strane, borba protiv želje da drugi svjedoče našem ibadetu je konstanta. To je nešto što treba pratiti i protiv čega se valja boriti.

Uz ovo se provlači i mali širk. Poslanik, s.a.v.s., još u svoje vrijeme upozorava jednoga čovjeka na opasnost nespretno izgovorenih riječi. Čovjek je rekao: „Božiji Poslaniče, (sve) biva onako kako Allah i ti hoćete.“ (Ma ša Allah ve ši'te). Poslanik mu skreće pažnju na pogrešku: „Ne govori tako! Reci: (sve) biva onako kako Allah hoće, a zatim ti.“ (Ma ša Allah summe ši'te). Linija razgraničenja je jasna! I kod nas se, možda i nesvjesno, ali u svakom slučaju opasno, provuče: Molim te k'o Boga – ne'uzubillah, ili: Allah i ti si me uputio… Ponovimo ovu lekciju ovog rebi'ul-evvela i savladajmo gradivo.

Lekcija druga: Čuvaj se elokventnog licemjera

Drugi strah Vjerovjesnika za nas je strah od licemjera koji će podvaljivati pod plaštom vjere: „Najviše se“, kaže Vjerovjesnik, „za svoj ummet bojim svakog jezički potkovanog licemjera (‘alimel-lisan).“ To su licemjeri koji zavode mase, a ljudi ih ne mogu prepoznati. Elokventni su, slatkorječivi. Odvode u zabludu umotavajući je u zeleni celofan, prodajući pod plaštom vjere.

Abdullah b. Ubejj b. Ebi Selul je izmislio potvoru na Majku vjernika, Aišu, r.a., kako je učinila blud. Bio je vođa munafika i neprijatelj Allaha i Njegovog Poslanika, a Poslaniku je najviše zavidio zbog uticaja u društvu, jer se nadao da će on biti kralj i uglednik Arapa Medine. U tome da potvori Aišu, r.a., je vidio priliku da oslabi Poslanika, a.s., i njegove iskrene ashabe, te da ubaci klicu sumnje među muslimanske mase. Taj isti Ibn Ebi Selul, kada se jedan muhadžir posvađao sa jednim ensarijom, je rekao: „Prešli su sve moguće mjere! Vode nas u borbe, nadjačali su nas brojem, i hoće da ispadne kao što je neko rekao: ‘Goji pseto pa da te pojede!’ Tako mi Allaha, kada se vratimo u Medinu, ponosni će istjerati iz nje prezrenog“ – ponosnim smatra sebe, a prezrenim smatra Poslanika s.a.v.s. Onda se okrenuo ljudima oko sebe i rekao: „Evo šta ste sami sebi uradili, dali ste im vašu zemlju i svoj imetak ste podijelili s njima. Tako mi Allaha, kad bi ste im uskratili višak hrane koji im dajete – ne bi vas jahali za vrat, a možda bi vas i napustili, pridružujući se svojim plemenima i rođacima. Nemojte im udjeljivati imetka sve dok se ne raspadnu i ne odbiju od Muhammeda, s.a.v.s.

Zejd b. Erkam je tada rekao: “Tako mi Allaha, ti si prezren, ništavan i omražen među tvojima, a Muhammed je ponosan kod Milostivog i drag je muslimanima. Tako mi Allaha, ne volim te nakon ovoga što si rekao!” Abdulah b. Ubejj mu reče: “Šuti, samo sam se šalio.”

Kada je do Poslanika, s.a.v.s., došla vijest o događaju, uz njega je bio Omer, r.a., koji nakon što to ču reče: “Pusti me da ga ubijem o Allahov Poslaniče. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Mnogo jesribskog stanovništva bi se uznemirilo zbog toga!” Na Omerovo insistiranje, Allahov Poslanik reče: “Kako, o Omere, pa da poslije ljudi govore: Muhammed ubija svoje ashabe!”

Kur’an spominje i riječi munafika: „Oni govore: ‘Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili!’ A blaga nebesa i Zemlje Allahova su, ali licemjeri neće da shvate.“ „Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.” Sljedbenike u misiji Ibn Ebi Selula treba prepoznavati i ne potpadati pod njihov utjecaj, ma koliko elokventni bili.

Lekcija treća: Iskušenje bluda i alkohola

Nakon što očistimo svoje vjerovanje i dovedemo ga do stepena kada ono neće biti poljuljano zbog aktivnosti nekog munafika – dobrog oratora, potrebno je postaviti pregradu od štetnog utjecaja društvenih pošasti, jer i to su stvari koje nam Vjerovjesnik u hadisima o svojoj bojazni za ummet, posebno apostrofira. „Ne bojim se ni za jedno iskušenje za moj ummet kao što se bojim žena i alkohola“, veli Vjerovjesnik, s.a.v.s. Ovo je jedan od hadisa u kojima se krije potvrda istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, s.a.v.s. Blud i prostitucija u ovom vremenu su toliko rasprostranjeni da je svaki  dodatni komentar suvišan.

Kurtubi, komentirajući hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., govori o nekim malim predznacima Sudnjega dana, pa spominje, između ostalog i pojavu neznanja, blud i konzumiranje alkohola u velikim količinama, veli: „U ovom hadisu imamo potvrdu istinitosti Poslanikovog, s.a.v.s., poslanstva. On je najavio neke događaje koji su se kasnije uistinu desili, pogotovo u ovom našem vremenu.“ Imam Kurtubi je rođen 578. godine po Hidžri, dakle prije više od 850 hidžretskih godina. Pitamo se šta bi rekao da je svjedokom ovoga vremena, vremena u kojem mi živimo. Ako su se ti predznaci pojavili u njegovo vrijeme, u naše su, sasvim sigurno, doživjeli svoj vrhunac!

Lekcija četvrta: Bojazan zbog iskvarene vlasti

Nisu samo društvene pošasti razlog brige Vjerovjesnika za nas. Jer, one i nisu toliko opasne ukoliko se protiv njih ima ko boriti, ukoliko sistem vlasti funkcioniše na pravim osnovama i ne da im da se umnože i rasprostrane. No, dodatni strah Vjerovjesnika, s.a.v.s., izaziva izvjesnost pojave nepravedne vlasti. „Nakon mene“, kaže Poslanik, s.a.v.s., „bojim se za svoj ummet od tri stvari: nepravde vladara (hajfes-sultan), vjerovanja u zvijezde (praznovjerja) i negiranja Božijeg određenja (kadera).“

Poslanik predizno detektira probleme muslimana današnjice. Tiranija nepravedne vlasti jako je aktualna tema. Koliko muslimanskog naroda (muslimanskih naroda) gladuje, živi sa manje od dva ili tri dolara dnevno, a kad izađu na ulicu da ispolje nezadovoljstvo, da kažu: „Hoćemo koru hljeba, hoćemo život dostojan čovjeka“ – bivaju ugnjetavani, isprebijani, pa čak i ubijani? Skoro polovina od oko 80 miliona stanovnika Egipta živi od dva dolara dnevno ili manje, što je granica siromaštva koju su odredile UN, a loš obrazovni sistem, slaba zdravstvena zaštita i visoka nezaposlenost mnogima su uskratili zadovoljavanje i najosnovnijih životnih potreba. Isto je i u Jemenu (45% siromašnih), Tunisu, slično u Alžiru (23% siromašnih), Libiji (33%), Jordanu (14,2%), Maroku (15%), Siriji… Nezaposlenost, apatija, revolt zbog autokratskih režima koji su decenijama na vlasti – osnovne su odrednice stanja nekih muslimanskih zemalja, posebno sjevernoafričkih.

Ebu Hurejre prenosi da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ako budeš dugog vijeka, možda ćeš dočekati da vidiš ljude koji dolaze (započinju svoj dan) praćeni Allahovom srdžbom, a odlaze (završavaju svoj dan) praćeni Njegovim prokletstvom. To su oni u čijim rukama su (bičevi) poput kravljih repova (kojima udaraju ljude).” Ove riječi Poslanika shvatamo i kao aluziju na aladare koji svoj narod tretiraju kao stoku. Ebu Hurejre to vrijeme nije dočekao, ali mi zasigurno jesmo. Samo što su ovi današnji još sofisticiraniji: pored kandžija, štapova, batina, konja i deva (!), koje smo mogli vidjeti na kairskom trgu Tahrir, tu su još i suzavac, vodeni topovi, gumeni meci, pravi meci…

Dvojica Omera

Historija islama nam opisuje neke događaje ovjekovječene u likovima dvojice pravednih halifa, istoimenjaka, događaje koji su dijametralno suprotni našoj surovoj stvarnosti. Bili su to dvojica Omera, oličenje pravde, zaštitnici obespravljenih, kamen-temeljac pravičnosti i sistema vrijednosti.

Tako, historija nam kazuje da je Omer ibnul-Hattab, r.a., jednom prilikom obilazio svoje podanike zamotan u svoju odjeću kako ga ljudi ne bi prepoznali, jer je želio da sazna istinsko stanje i situaciju ljudi koji su njemu potčinjeni. Ugledao je jednu staricu kojoj je prišao i nazvao joj selam, a zatim je upitao: “Šta misliš o Omeru?” Starica na to pitanje odgovori: “Neka ga Allah zbog mene ne nagradi.” Omer upita: “A zašto?” Ona reče: “Zato što mi on, tako mi Allaha, nije dao ni jednog dinara niti dirhema još otkako je postao vladar.” Omer uzvrati na to riječima: “A šta Omer zna kako je tebi kad ti ovdje živiš (tj. daleko tako da nema informaciju o njoj)?!” Starica opet odgovori: “Subhanallah (slavljen neka je Allah)! Allaha mi, nisam mislila da će iko preuzeti na sebe obavezu brige o ljudima, a da nije upoznat sa onim što se nalazi između istoka i zapada (odnosno o svim stanovnicima islamske države od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada).”

Te njezine riječi rasplakaše Omera, pa reče: “Teško tebi Omere! Svi, pa čak i starice su boljeg razumijevanja od tebe!” Nakon toga joj reče: “Allahova robinjo, pošto ćeš mi prodati tu svoju žalbu u kojoj se žališ na Omera da ti je nanesena nepravda?” Starica reče: “Ne šali se sa mnom, Allah ti se smilovao!” On joj na to odgovori: “Ja se ne šalim”, pa je ostao sa njom sve dok nije otkupio njenu žalbu na nepravdu za dvadeset i pet zlatnika.

U tim momentima su naišli Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes'ud, r.a., pa su mu se obratili na slijedeći način: “Esselamu alejke, o vladaru pravovjernih!”, a čuvši te riječi starica rukom pokri svoju glavu i reče: “Teško meni, kritikovala sam u lice vladara pravovjernih!” Omer joj reče: “Ne boj se, Allah ti se smilovao!” Zatim je zatražio komad platna na koji će nešto napisati, ali ga nisu mogli naći, pa je pocijepao dio svoje odjeće i na njemu napisao slijedeće riječi: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je potvrda da je Omer od te i te žene otkupio njezinu žalbu za učinjenu nepravdu prema njoj za dvadeset i pet zlatnika otkad je preuzeo upravljanje hilafetom pa sve do tog i tog dana. Ako na mahšeru pred Allahom bude tvrdila da Omer nije ispunio svoju obavezu prema njoj, nek se zna da je Omer čist i nevin pred tim eventualnim optužbama.” Svjedoci su bili Alija b. Ebi Talib i Abdullah b. Mes'ud. Taj komad platna Omer je poslao svom sinu i naredio mu: “Kada umrem, taj komad platna stavite u moje kefine, kako bih sa njim sreo svoga Gospodara.”

U doba vladavine halife Omera ibnul-Hattaba, r.a., muslimane je zadesila glad, pa je halifa sebi zabranio konzumiranje masla, mlijeka i maslina. Na njegovom tijelu su se nazirali znaci gladi, pa su mu na to skrenuli pažnju, a on reče: „Tako mi Allaha, neću okusiti masla, sve dok ga siromašni muslimani ne budu imali.“ Jedan od ashaba, r.a., je kazao: „Da ova glad nije prošla, Omer bi umro od brige za stanjem muslimana.“

I drugi Omer, Ibn Abdul-Aziz, kojeg smatraju petim hulefair-rašidinom, a koji je vladao samo dvije godine, pokazao je umijeće vladanja i vrhunac razumijevanja za stanje muslimana. Kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, napisao mu je i poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'“

A kada mu je kćerka poslala biser i poručila mu: „Voljela bih da mi pošalješ biser sličan ovom kako bih od njega napravila naušnice“, kao odgovor na tu njenu želju poslao joj je dvije žeravice i poručio: „Ako možeš od ove dvije žeravice napraviti naušnice, poslat ću ti biser koji si tražila!“

Upravo takvi postupci su rezultirali takvim (blago)stanjem u kojem se nije imao kome dati zekat. Jahja ibn Se'id, Allah mu se smilovao, je rekao: „Omer ibn Abdul-Aziz me poslao na čelu ljudi koji su bili zaduženi da sakupljaju zekat u Africi (!), pa smo to i izvršili. Zatim smo tražili siromahe da im podijelimo zekat, ali ih nismo našli. Omer ibn Abdul-Aziz je ljude učinio bogatim. Na kraju sam odlučio da od prikupljenog zekata oslobodim robove, pa sam to i učinio.“

Vratimo se ponovo u surovu stvarnost, pa ćemo vidjeti da, dok ljudi ostaju bez posla i gladni, supruge pojedinih muslimanskih vladara današnjice, bježeći od tog istog naroda, sa sobom odnose tonu i po zlata i nakita, a na raznoraznim bankovnim računima su nagomilane basnoslovne cifre. Ta otuđenost od naroda nas asocira na izjavu koja se pripisuje Mariji Antoaneti, a koja je, navodno, 5. oktobra, 1789. godine, dakle u vrijeme Francuske revolucije, dok se povorka žena kretala od Pariza prema Versaillesu, poručila: „Ako nemate hljeba, jedite kolače!“ I ponovo: Upravo takvi postupci su rezultirali ovakvim stanjem.

Posljednje dvije poruke Vjerovjesnika su jednako bitne za nas i zahtijevaju da im se pristupi krajnje ozbiljno. Gatanje zvijezdama i drugim nebeskim tijelima je i danas jako prisutno kroz horoskope i jako mnogo je onih kojima je najvažnija stranica dnevne štampe – upravo horoskop. I negiranje Božijeg određenja, iako je jedan od temelja imana, u vrijeme prethodnog državnog uređenja, pustio je svoje korijenje, te ga se treba pričuvati.

(preporod.com)