Zadaća islamskih nauka danas

SAŽETAK: U ovom eseju autor oslovljava pitanje nužnosti impregniranja vrijednosti mira, svetosti, morala, vjerskoga znanja i vjerske spoznaje u planove i programe islamskih nauka danas. Autor smatra da konflikti i ratovi u tradicionalnim zemljama islama, kao i u mnogim tradicionalnim islamskim i muslimanskim društvima, traže od muslimanskih intelektualaca i ‘ālima da hitno razmotre zadaću/zadaće islamskih nauka danas. U ovom eseju se posebno ističe potreba depolitiziranja, deideologiziranja i desektariziranja programa islamskih nauka danas.

Ključne riječi:
islamske nauke, vrijednosti, mir, svetost, moral, vjera i vjerska spoznaja, savremenost, moderne egzaktne nauke

Autor: Prof. Dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Uvod¹

Pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” može se, na prvi pogled, učiniti kao provokacija. Doista, zar se to ne zna šta je zadaća islamskih nauka?! I zar se ta zadaća ne zna uvijek, pa i u današnjem vremenu?! I zar baš ta zadaća nije uvijek bila jasna alimima, islamskim i muslimanskim znalcima i umnicima?

Dobro je, naravno, da se pitanje “Šta je zadaća islamskih nauka danas?” poprati s ovim i mnogim drugim pitanjima, pa i komentarima koji odbacuju i samu pomisao da se treba, može i mora propitivati zadaća islamskih nauka danas.

Ali, s druge strane, ima i onih koji se s pravom pitaju ne samo o tome “šta je zadaća islamskih nauka danas”, već i o tome šta je zadaća islamskih nauka u ovim godinama, pa i desetljećima, međumuslimanskog divljačkog klanja i krvoprolića?!

K tome, kako defnirati zadaću islamskih nauka u današnjim vremenima jedne široke konfrontacije mnogih muslimana i Zapada, odnosno Zapada i mnogih muslimana?

Sve ovo samo po sebi govori da ima mnogo ljudi unutar akademskih islamskih i muslimanskih krugova, pa i onih izvan islamske i muslimanske akademske “orbite”, koji žele da vide, sagledaju i definiraju zadaću islamskih nauka danas. Oni su svjesni da se pitanje o zadaćama islamskih nauka danas mora postavljati.

Recimo odmah da mi, sa svoje strane, smatramo da islamske nauke (aqāi’d, tafsīr, ḥadīṯ, fiqh…) danas imaju mnoge zadaće na poljima razvijanja i razbuđivanja svijesti o vrijednostima:

a) mira,
b) svetosti,
c) morala,
d) vjerskoga znanja, i
e) vjerske spoznaje.

U nastavku ovog eseja, govorit ćemo o ovim vrijednostima u kontekstu važnog pitanja o zadaći ili zadaćama islamskih nauka danas.

1. Islamske nauke i širenje projekata mira

Za mene je mir danas jedna od najvećih vrijednosti. Stoga o vrijednosti mira u kontekstu zadaće islamskih nauka ja ovdje prvo govorim. Pritom mislim da nema pravog niti izvornog doživljaja fenomena svetog bez mira. Uostalom, sam Bog je i Mir (as-Salām)², a On je, također, i Sveti (al-Quddūs)³.

Ne bismo trošili riječi, ni vrijeme, u opisivanju stanja u današnjem svijetu, kao i u svijetu obilježenom muslimanima danas. Poznate su ra zmjere mnogih ratnih katastrofa koje se svakodnevno događaju. Uloga islamskih nauka danas mora se redefinirati prije svega u vezi sa širenjem projekata mira u svijetu općenito, te u vezi s promoviranjem mira u muslimanskim društvima i među muslimanskim zajednicama posebno.

Islamske nauke s područja tumačenja Kur’āna, Ḥadīsa i islamske tradicije općenito danas moraju osloviti uzroke međumuslimanskih sukoba, kao i uzroke podjarivanja jednog sveopćeg sukoba muslimana s nemuslimanskim segmentima čovječanstva, sa Zapadom prije svega. Islamske nauke se danas trebaju odlučno suprotstaviti takvoj atmosferi sukoba.

Naravno, dok se bavimo ovim problemima, mi ne smijemo napraviti još veće probleme. Ovo, između ostalog, znači da muslimanski intelektualci i ‘alimi moraju relaksirati svoj odnos prema davnim epohama povijesti. Nama muslimanima izučavanje povijesti koristi samo onda kad se povijest izučava zarad mira u sadašnjosti.

Naravno, mi nismo naivni i nipošto ne smatramo da bi jedno sveopće pacificiranje koncepata islamskih nauka riješilo sve konflikte današnjeg svijeta. Ali smatramo da bi jedno takvo miroljubivo konceptualiziranje islamskih nauka danas pomoglo ublažavanju katastrofe u kojoj se nalazi jedan veliki dio muslimanskog svijeta.

Ako su u devetnaestom i dvadesetom stoljeću prevladavala ideološka tumačenja Kur’āna i islama, jer su mnogi muslimani smatrali da se na temelju samih vrela islama trebaju spraviti ideološke, osloboditeljske, preporodne i protukolonijalne teorije, danas se posvuda osjeća potreba da se u vrelima islama, u Kur’ānu i Ḥadīṯ u prije svega, treba iznova raskriti njihova univerzalna poruka o Bogu, svijetu i čovjeku, sve to na miran način. Valjda je danas jasnije nego li ikada prije da ni Kur’ān, niti Ḥadīṯ, nisu štiva ideologije, revolucije, ekonomije… Ni Kur’ān ni Ḥadīṯ nisu sami po sebi državni ustav, niti partijski program.

U najkraćem, štiva Kur’āna i Ḥadīṯa nude vijesti o Bogu, svijetu i čovjeku na način razbuđivanja čovjekova srca, uma i osjećanja za vjeru, za razjašnjenje onih krajnjih pitanja s kojima se suočava čovjekova sudbina. Mislim da se na ovom pravcu trebaju univerzalizirati veliki temati islamskih nauka danas.

I sa tih polazišta potrebno je da islamske nauke stupe u dijalog s današnjim pravcima u egzaktnoj nauci, u javnome mnijenju, u demokratskim gibanjima u svijetu.

Ali, da bi se islamske nauke danas univerzalizirale na pravcima afirmiranja vrijednosti mira, prethodno je te nauke potrebno deideologizirati, depolitizirati, osloboditi od sekta ške osakaćenosti.

Naravno, tek tada će naučavanja islamskih nauka početi zračiti mirom i promovirati mir. Tek tada će te nauke opet početi zračiti svojim svetim inspiracijama i sadržajima. Sam Kur’ān nas savjetuje da se iz njegova osebujnog sadržaja treba slijediti prije svega ono čime ljudi mogu činiti lijepo i dobro (al-iḥsān). Kur’ānski redak:allaḏīna yastami‘ūna l-qawla fa yattabi‘ūna aḥsanahū (“Koji Govor [Kur’ān] slušaju i ono najljepše slijede u njemu.” – “Who hear advice [of the Qur’ān] and follow the best thereof“⁴ izravno nas podučava da iz samog Kur’āna uzimamo prije svega ono što ima za posljedicu mir, dobrotu i ljepotu, te duboki doživljaj svetog. Stoga je u današnjem redefiniranju islamskih nauka potrebno staviti akcenat na univerzalna učenja Kur’āna te na općečovječanske poruke Kur’āna, Ḥadīṯ a i islama koje pozivaju miru.

Kad ovo kažemo, mi imamo u vidu potrebu da se iz jedne perspektive mira i iz perspektive svetosti započnu danas iznova pisati duhovni komentari Kur’āna, duhovne teološke rasprave, biografije o Muhammedu, alejhiselam. Smatramo da je to mnogo prioritetnije od političkog banaliziranja Kur’ānskog teksta ili sektaškog iskrivljavanja izreka Kur’āna i Ḥadīṯa.⁵

2. Islamske nauke i razbuđivanjesvijesti o moralu

Mislim da nisam usamljen među onima koji smatraju da kur’ānske vijesti o Bogu imaju prije svega jednu važnu ulogu izvora iz kojeg se izvode moralna važenja i moralne vrijednosti. Naravno, Kur’ān sam po sebi nije nikakva moralka. Kur’ān je Božija objava te je kao takav izvor i za čovjekova moralna kontempliranja. Zato što je slobodno biće, ili što smatra da je slobodno biće, čovjeku je zadat moral. To znači da se ne smije učiniti sve što čovjek može učiniti. Islamske nauke ovo danas trebaju afirmirati u jednom savremenom jeziku, razumljivom današnjim generacijama.

Kur’ānska kazivanja o minulim narodima i pokoljenjima nisu toliko kazivanja o tome u šta su ti narodi vjerovali, već su to prije svega kazivanja o ogavnim zlima koje su ti davni naraštaji činili. Stoga je posve razumljivo da islamske nauke u svakom vremenu treba da iz vrela islama, iz Kur’āna prije svega, deriviraju moralna načela za život muslimana.

Nažalost, danas u islamskim naukama lahko prepoznajemo nemoralne metodologije u tumačenju islamskih izvora. Ako se tumačenjem Kur’āna opravdava dnevna politika, ako se danas na temelju nakaradnih tumačenja Kur’āna većina čovječanstva proglašava nevjernicima, ako se koristi Kur’ānski tekst za anatemiziranje miliona muslimana – tad u svemu tome vidimo posezanje za pogrešnim metodologijama u tumačenju islamskih izvora. A tada prije svega strada moral kao vrijednost. A na kraju tog procesa strada sama vjera u Boga.

Da bismo se tome suprotstavili, i da bismo afirmirali moral u metodologiji islamskih nauka danas, nužno je podsjetiti na nekoliko važnih načela tradicionalnog tumačenja Kur’āna:

Prvo, nikad se ne smije izdvajati neki redak ili āyat / ājet Kur’āna i tretirati ga izolirano od cjeline Kur’āna;

Drugo, nikad se ne smije nekom retku Kur’āna davati značenje isključivo u skladu sa svojim pragmatičnim i trenutačnim ciljevima koji nam dolaze iz politike, mezheba, sekte;

Treće, ne smije se u neki redak Kur’āna ili u āyat / ājet na kategoričan način učitavati značenje strano cjelokupnoj tradiciji komentiranja Kur’āna unutar cjeline islama kao vjere, kao kulture i civilizacije.

Nažalost, danas se na mnogim tradicionalnim islamskim univerzitetima često postupa protivno upravo navedenim načelima. Na nemoralan način se ruši hijerarhija znanja ili izvora islama Ḥadīṯ u se nerijetko daje prednost pred tekstom Kur’āna. Također, jedan dio Kur’āna se na nepomirljiv način suprotstavlja drugom dijelu Kur’āna. Tako mnogi današnji ‘ālimi jedan dio Kur’āna svađaju s drugim dijelom Kur’āna, ili, pak, jedan dio ḥadīṯkog korpusa svađaju s cijelim Kur’ānom.

Tragično je da se u takvim kvazi-metodologijama tumačenja izvora islama izgubila moralna odvažnost učenjaka i ‘ālima.

Danas smo, ne tako rijetko, svjedoci kako se ugledni ‘ālimi i profesori islamskih univerziteta javljaju na televiziji ili u medijima kao najokrutniji egzekutori svojih protiv nika, kao sudije koje ih osuđuju na smrt. Ta ružna pojava pokazuje da se mora pod hitno relaksirati diskurs islamskih nauka. Rezultati istraživanja u islamskim naukama moraju uroditi darovima duhovnog mira i spokoja te širenja moralnih vrijednosti i vjere u Boga kao radosti, a ne kao tragedije i stradanja. Islamske nauke danas trebaju da daju svoj doprinos da se islam prestane opisivati i prikazivati kao jedna zastrašujuća religija!

Vraćanje moralne osjetljivosti u koncepte i metodologije islamskih nauka danas jeste zahtjev od hitne važnosti. Ovim vraćanjem će studenti i profesori islamskih nauka iznova raskriti one prioritete u čitanju i izučavanju islamskih vrela, Kur’āna prije svega.

Također, ponovno insistiranje na moralnim konceptima koji se izvode iz Kur’āna doći ćemo u priliku da smanjimo ili na minimalnu mjeru svedemo banaliziranja koja vidimo na planu takozvanog “naučnog tumačenja” Kur’āna i njegove poruke.⁶

3. Islamske nauke i pitanje vjerskog znanja i vjerske spoznaje

Dopustite mi da na ovom mjestu u svojoj besjedi ustvrdim da se vjera u Boga u čovjeku i s čovjekom javlja ne u prvom redu kao privilegija, već kao velika obaveza, moralna prije svega. Za razliku od svjetova minerala, flore i faune, pred čovjekom uvijek stoji ćudoredni polog i moralni zahtjev da se nadvisi, da bude bolji i plemenitiji. Vjera u Boga o kojoj čitamo u Kur’ānu poziva upravo tome. Uvijek je vjera u Boga uzimala za ruku čovjeka i vodila ga nekamo dalje, nekuda iznad one puke putene ljudske prirode. Dakako, mnogima se može činiti da vjera ovim svojim zahtjevima stavlja puno pred čovjeka, da sva ta bremena čovjek ne može iznijeti na svojim plećima, ili će ih jedva iznijeti, itd.

Vjerovatno se tu nalaze razlozi onih mnogolikih kur’ānskih bodrenja da čovjek u vjeri izdrži, da vjeru doživi kao uzvišenu obavezu. Naravno, tim “vjerskim zovom” čovjek ne poništava, niti ponižava, svoje bivanje u onim životnim činjenicama koje su zajedničke čovjeku, mineralima, flori i fauni. Naprotiv, ovim se “vjerskim zovom” čovjeka uči – kroz jedno uzvišeno vjersko znanje – da na svoje biološke dimenzije pogleda iz perspektive onih horizonata koji su pred čovjekom rasprostranjeni kao mnogolike duhovne mogućnosti. Baš stoga je vjera u Boga obaveza, zato što je čovjek sam sebi obaveza, stalno i iznova. Islamske nauke danas trebale bi afirmirati ovo načelo iz same srži vjerskog znanja, a one su to načelo afirmirale još u doba svoga nastanka, napose u svome klasičnom dobu.

Kad govorimo o tome da islamske nauke treba da danas afirmiraju svojevrsno vjersko znanje i vjersku spoznaju, mi mislimo prvo na okolnosti u kojima današnji čovjek živi. Ovo je epoha milijardi mašina, ovo je epoha kad je životna sredina opkoljena tehnikom i sistemima za koje nema nikakve dileme da su ljudski i da su od samog čovjeka uspostavljeni.

Ali, unatoč svemu, temeljne osobine ljudske naravi i ljudskog bića nisu se promijenile. I dalje žene nose svoj plod devet mjeseci, ljudi i dalje umiru, i dalje živimo unutar “graničnih situacija” o kojima govori Karl Jaspers. Naime, moderne egzaktne nauke nisu iz svijeta čovjeka i čovječanstva odstranile ni smrt, ni bolest, ni zemljotres, ni poplave, ni cunamije, niti ijednu od onih desetak ili petnaest osnih tema o kojima govore sve svjetske religije, a islam napose. Ukratko rečeno, egzaktne nauke nisu učinile čovjeka vječnim bićem.

Upravo s područja vjere i vjerske spoznaje islamske nauke danas treba da oslove ova pitanja u jeziku koji je razumljiv današnjim naraštajima, medijima i sistemima komuniciranja. Jer, naime, tehnika i mašina nisu nas lišile naše usamljenosti, nisu nas lišile naših iskonskih moralnih dilema. I dalje pred čovjekom stoji vjerska i moralna zadaća potrage za vječnošću. Bog nam za ovo nudi svoju ruku.

Na samom kraju ove svoje besjede, dopustite mi da posebno ukažem na nekoliko teza za koje smatram da se danas trebaju ugraditi u programe i metodologije islamskih nauka, kao i u programe podučavanja u medresama i na islamskim univerzitetima. Te teze sažeo sam u sljedeće izreke:

• Islam nije privilegija, već moralna obaveza, skup plemenitih dužnosti prema ljudima, ženama i muškarcima, prema životu i životnoj sredini, prema Bogu.
• Ne može se sklopiti savez s Bogom protiv drugih ljudi, drugih religija, drugih vjera i drugih strana svijeta.
• Čovjek koji povjeruje u Boga ne postaje Bog, već i dalje ostaje čovjek, rob Božiji, štovatelj Božiji!
• Vjera u Boga čovjeku ne daje za pravo da u svoje ruke uzme Božanske prerogative raspolaganja životima i smrtima ljudi i stvorenja.
• Za svetim se treba posezati kao sredstvom za postizanje mira s Bogom, ljudima, prirodom.
• Sveto ne treba voditi u nasilje, inače postaje najgore zlo.
• Muslimani danas treba da prestanu čitati Kur’ān na način diktiranja napisane optužnice protiv drugih muslimana, protiv kršćana, jevreja i drugih vjernika i nevjernika.
• Pomirenje s Bogom za posljedicu treba imati pomirenje s drugim ljudima, kao i poštovanje drugih kultura i tradicija.
  Kur’ān treba čitati kao Božanski zov svima da se natječu u dobrim djelima.
• Muslimani treba da pristupe kritičkom čitanju svoje povijesti, potrebno je da prestanu izmišljati mnogolika pretjerivanja o svome davnašnjem “zlatnom dobu”.
• Muslimani treba da oslove svoje stanje u savremenosti. To treba da učine iz same savremenosti i jezikom savremenosti.

Eto, dragi prijatelji, samo sam ovo htio kazati sebi i svima nama danas i na ovom mjestu. (…)

(Novi Muallim)

1. Izlaganje na međunarodnoj naučnoj konferenciji “Rethinking Islamic Education in Europe/Islamsko obrazovanje u Evropi” održanoj na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, 14-16. septembra 2017.
2. Sura Al-Hašr, 23
3. Sura Al-Hašr, 23
4. Sura Al-Zumar, 18
5. Francuski islamolog Olivier Roy je, u nekoliko svojih tekstova, upozorio da politička banaliziranja Kur’āna i islama nanose veliku štetu prije svega samim muslimanima i njihovom razumijevanju islamskih vrela.
6. Smatram veoma važnim studije i knjige Ziauddina Sardara u kojima on kritikuje tzv. naučno tumačenje Kur’āna. Usp. izbor njegovih tekstova: Do You Know? Reading Ziauddin Sardar on Islam, Sci-ence and Cultural Relations (“O islamu, nauci i budućnosti“), izd. CNS, Sarajevo, 2015)