Koju vrstu ljudi Uzvišeni Allah prvo opisuje u Kur’anu? Muflihune.
O njima je riječ u ovome tekstu.
Kažu da najuspješniji ljudi na planeti imaju jednu zajedničku stvar, ali da su to imali i ljudi kroz povijest. To je jutarnji ritual. Naime, ujutro, nakon što ustanu iz kreveta, svi imaju neku vrstu pripreme za dan koji počinje.
Taj ritual je u biti postala njihova navika iz koje crpe snagu i energiju za suočenjem sa novim danom.
Ovdje ne mogu a da ne primjetim da je sabah-namaz upravo to. Jutarnji ritual. Iznenađujuće djeluje kako se savjeti najuspješnijih ljudi današnjice tako lijepo uklapaju u principe islama. Principe koje smo ostavili i nazadovali. Principe koje su prihvatili, dali im druga imena, pa napredovali.
Većinu dnevnih aktivnosti kod ljudi čine radnje koje su uobičajili raditi (navike). Od kvalitete tih uobičajenih radnji (navika) ovisi kvaliteta njihova života i rezultati koje postižu. I zato bi bilo korisno da razmislimo i da napišemo na papir naše tri najvažnije navike. Navike na koje smo ponosni i koje najviše utječu na našu produktivnost. Recimo, imate ljude koji su ponosni na svoju naviku da svakoga jutra piju kahvi u čitaju novine, ali je pitanje koliko i kako to utječe na njihovu produktivnost.
Također, bilo bi jako dobro da napišemo tri navike koje možda nemamo, ali smatramo da bi nam jako koristile da ih postignemo.
Jako je važno naviku razumjeti na ovaj način. Naime, svaki ritual je vrsta ponašanje s kojim u biti stvaramo pretpostavka za formiranje navike ili je već prerastao u naviku.
Neki smatraju da tajna uspjeha leži u planiranim dnevnim aktivnostima. Ono što želiš sutra biti, postati ili imati za to moraš danas konkretno raditi. Izgleda jednostavno, zar ne?
Važno je imati ciljeve. Godišnje. Mjesečne. Sedmične. Dnevne… I važno je razumjeti da bi se ciljevi postigli mora se biti discipliniran i dosljedan. I to biti discipliniran i dosljedan onliko dugo koliko je dugo postavljen cilj.
Godišnjem cilju se ne može posvetiti sedam dana i očekivati uspjeh. Mora se realno planirati tokom cijelog perioda ostvarenja i realizacije zacrtanog cilja.
Svakome je jasno da se najuspješniji sportisti za najveće rezultate pripremaju jako dugo, a ne sedam dana prije utakmice, utrke ili borbe, zavisno o kojem je sportu riječ.
Krajnje je vrijeme shvatiti da je izrazito naporan rad i ogroman trud upravo ono što svi uspješni ljudi prakticiraju.
Koraci prema uspjehu su ustvari koraci uspjeha. Ljudi obično primjećuju i vide samo završne korake i uspjeh. Često se zaboravlja da je svaki korak u biti realizacija uspjeha, jer uspjeh je nezamisliv bez tih koraka. Otuda svaki korak je ustvari dio uspjeha.
Dobre navike je jako teško formirati, ali je s njima jako lahko živjeti. Loše navike je jako lahko formirati, ali je s njima jako teško živjeti. Zato je važno, bez obzira na cijenu, formirati dobre navike i učiniti ih vlastitim životnim vodiljama.
Neuspješnim ljudima izleda besmisleno i besciljno, čak se i podsmjehuju kada uspješni savjetuju da svake večeri prije spavanja treba naraviti plan za sljedeći dan. Plan ostvarenja svojih definiranih i zacrtanih ciljeva. Ako tako potupa i analizira svoje postupke, primjetiće da postaje ono što planira da postane.
Jednako tako oni koji ne planiraju ništa postaju ono što planiraju – ništa.
Većina uspješnih ljudi misli većinu vremena o onome što planiraju postići. Planirani ciljevi se ostvaruju, a nejasni ciljevi vode do nejasnih rezultat.
Koliko smo puta samo čuli riječi „važno je učestvovati“. Takvi rijetko uspijevaju, oni u biti samo učestvuju. Jedini mogući uspjeh jeste ako su imali svi istu strategiju – a to je da samo učestvuju. Minimalistički zahtjevi su boljka koje se valja rješavati.
Primjetno je, zar ne, kako je jako teško bilo šta početi. Kako je teško formirati bilo koju naviku? Kako je teško ostvariti bilo šta? Kako je teško ustati iz kreveta? Kako je teško ostaviti daljinski od TV-a ili ostaviti besciljno i beskorisno milovanje površine mobitela. Kako je tako lahko naći izgovor da se ništa ne poduzima i tako lahko naći prepreku i otežavajuću okolnost.
Nužno je pronaći neku vrstu aktivacijske energije kako bi ustali, kako bi se pokrenuli i kako bi napravili bilo kakvu vrstu promjene. Ta energija je negdje u nama i kada je jednom pronađemo i budemo u tome odlučni desi se lančana reakcija koja nam omogućava da nastavljamo dalje.
Važan je, svakako i vanjski poticaj. Za vjernika ne treba tražiti bolji poticaj od onoga kojeg nalazimo u brojnim hadisima o najboljem čovjeku, o snažnom vjerniku koji je Allahu drag, o nagradi za traženje nauke, o….
Nakon pronalaženja poticaja i aktiviranja energije važna je (samo)disciplina.
Samodisciplina je sposobnost natjerati se da radiš ono što treba da radiš i kada treba da radiš bez obzira da li ti se to svidjelo ili ne.
Svako to može uraditi ako može ovako da se ponaša. Ako neko uspije izgraditi samodisciplinu da nešto radi i onda kada mu se ne sviđa to onda znači da je sve drugo moguće.
Mnogi disciplinu smatraju kaznom. Ali to nije kazna. Disciplina je trening. Ako promjenimo svoj mentalni sklop i fokusiramo se na disciplinu, brzo ćemo vidjeti njene efekte i počeće nam se sviđati. Disciplina je najbolji prijatelj na putu do uspjeha jer, uistinu, pomaže više i bolje nego bilo ko drugi.
Ovdje možemo spomenuti disciplinu kao sastavni dio vojne obuke. Naime, nemoguće je i pomisliti na vojsku bez discipline. Može se ponekad i pretpostaiti da je disciplina neka vrsta kažnjavanja vojnika, ali kada ti vojnici budu bili stavljeni na kušnju i u izazove, posebice one gdje njihovo znanje, ponašanje, stečene vještine i sposobnosti znače čuvanje ljudskih života, onda se shvati da je disciplina imala smisla.
Zapamti, ako radiš mnogo više to ne znači da ćeš više uraditi. Nemoj nikada pomiješati kretanje sa napredovanjem. Mnogi ljudi su stalno u pokretu ali jako malo napreduju. Zbog nejasnih ciljeva i bez sistemskog rada u ostvarenju ciljeva, čovjek stječe dojam vlastite zauzetosti i stalnih obaveza, ali ne primjećuje i ne može evidentirati progres, napredovanje. A kako da i bilježi napredovanje kada uopće i ne zna u kojem smjeru da se kreće i kada jasno ne zna šta znači biti na mjestu A umjesto na mjestu B.
Primjetio sam da osobe koje vole video-igrice često na Youtube gledaju kako je neko bolji od njih uspio preći sa jednog na drugi level. To se dešava onda kada sami ne nalaze načina da to urade. Nakon više pokušaja uoče da ne ide i onda jednostavno odu i pogledaju kako to rade oni koji su bolji od njih. Šta nam to govori?
To nam kazuje da uopće nije sramota u savladavanju levela, na putu uspjeha, tražiti pomoć i savjet od onih koji su tim putem već prošli.
Živimo u svijetu gdje je svako očaran zabavom i tako je lahko provesti najbolje sate svoga dana gledajući šta drugi ljudi rade: kako se igraju, kako se oblače, gdje putuju, kako se zabavaljaju,… Ima li u tome nešto loše? Zavisi. Ako to sve ostane samo na gledanju onda da. Ali ako iz toga izvučemo pouke i (na)učimo kako pomjerati granice u svome životu – onda ne. Loše je ostati na istom levelu čitavu vječnost gledati uspjehe drugih negirajući potrebu da učimo od njih.
Jako je poželjno da se ponašamo kao učenici. Jer, dok gledamo kako drugi ljudi nešto fenomenalno rade nešto duboko u nama želi da i mi to radimo jednako dobro kao oni ili bolje. Stvar je u tome da li ćemo dozvoliti da se ta iskra ugasi ili ćemo je rasplamsati.
Kao što svi uspješni ljudi imaju neke zajedničke osobine, tako nije teško zaključiti da i neuspješni ljudi na planeti također imaju mnogo toga zajedničkog.
Analizom vlastitih navika prilično vjerno ćemo moći dijagnosticirati u kojem taboru se nalazimo ili bar kojem smo bliži.
I za sami kraj odgovor na pitanje s početka ovog teksta. Naime, kada i ako čitamo Kur’an vidjećemo da već u prvim ajetima sure El-Bekare Uzvišeni Allah opisuje one koji su uspješni (2:1-5). On s.v.t. nam kazuje, na samom početku, da u svim našim naumima i svim našim težnjama i planovima moramo imati na umu nekoliko karakteristika kojima On opisuje uspješne.
Sabahuddin ef, Sijamhodžić
imam džemata GAM, St. Gallen
