Ne znam sa čim se možemo usporediti, a da to nešto i nekoga svojom bezobraštinom, nedgojem i nebrigom ne uvrijedimo.
Najčešće dijeljeni “detalj o hadžu” koji se ovih dana najviše širi, je – vic o hadži Muji.
Kao muslimana me je stid da nešto ovako ozbiljni ljudi šire i prenose.
Pa, Allah vam se smilovao, šta vam je?!
Nama ništa nije sveto.
Nama ništa nije nedodirljivo.
Slučaj iz vica se nije desio 99,99%. E sad zamislite kada se na onoga koji je to pokrenuo i izmislio primjeni ovaj hadis:
“Teško onome ko izmišlja nešto kako bi nasmijao ljude. Teško njemu! Teško njemu!” (Tirmizi)
A onda na one koji su tu laž (ne)svjesno prenijeli ovaj hadis:
Allahovo poslanik s.a.v.s. je rekao: “Klonite se neprovjerenih vijesti, jer je to najgore što se može reći.” (Buhari)
Pa zar nam i Allah s.v.t. nije skrenuo pažnju da se čuvamo od koga i kakve vijesti primamo?
“O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6)
Do sada je neko već o tome pisao i javno se ibretio. Da li je, stvarno, puka slučajnost da su “junaci” iz viceva Mujo i Fata (Mujo – skraćeno od Mustafa, a to se ime veže za odabranika svih odabranika Muhammeda s.a.v.s.), a Fata je Fatima r.a. – kćerka Poslanika s.a.v.s..
Desi se da je “junak” i Suljo – Sulejman, ime Allahovog poslanika.
I onda, na sve to, laž, bezobraština, bestidnost, samoponiženje, samopljuvanje,…
I sve to uz smijeh…. Što glasniji, to efektivniji. I je li to sve, baš, slučajno?
Spomenuti vic, a i ostali vicevi koji se prepričavaju, u sebi uključuju:
– izmišljanje tj. laž
– prenošenje laži
– posredna uvreda i ismijavanje veličanstvenih imena: Mustafa, Fatima, Sulejman,…
– vic je često povezan sa ogovarenjem, prenošenjem tuđih riječi, klevetom, potvorom,…
– uvreda i ismijavanje vlastite vjere i vlastitog naroda (jer nisu tema Ivo i Jovo). Uvreda bi bila dovoditi i Ivu i(li) Jovu u vezi sa izmišljanim lažima, jer na to nemamo pravo.
– gubljenje vremena,
– (česta) bestidnost u govoru i(li) slušanju
Šejtan se poigra sa nama da u želji da nasmijemo i razveselimo nekoga pređemo granicu ukusa i granicu dozvoljenog ponašanja. To rezultira gubitkom samopoštovanja, uvredom, poniženjem i smatranja nekoga manje vrijednim.
Da budem krajnje samokritičan, želim kazati da nisam ni ja od ovoga sasvim čist. I meni se zna(lo) desiti da ispričam ili čujem vic ili šalu. Sada, kada razmišljam o tome – stid me je.
Ne znam je li vas?!
Znam da se ovo nekima neće svidjeti. Eto, neka oštrica vaše ljutnje, neslaganja i relativiziranja ovog pitanja bude usmjerena na moju adresu – prihvatam, a neka je vama koji ste uživali i koji ćete uživati i dalje u samoponiženjima ravno sve do mora. To (vam) je, izgleda, jedino važno.
